Piše: Dr. sc. Zilha Mastalić Košuta
U Zagrebu je nedavno promovirana knjiga “Valentin Ćorić: In Vino Libertas, Autobiografski zapisi iz Haaga”. Ćorić je, inače, pred Međunarodnim sudom u Haagu osuđen na 16 godina zatvora. Na našem portalu objavljujemo tekst dr Zilhe Mastalić Košuta, više naučne saradnica u Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, u kojem se na primjeru Mostara ukazuje na neke tačke zbog kojih je Ćorić bio osuđen.
U periodu od juna 1992. do 10. novembra 1993. u paradržavnoj tvorevini Herceg-Bosni poslove načelnika Uprave vojne policije obavljao je Valentin Ćorić. Imao je de iure i de facto velike ovlasti nad svim jedinicama Vojne policije u HVO-u kao i ovlasti da učestvuje u borbi protiv kriminala u HVO-u. Kontrolisao je protok osoba i roba na teritoriji Herceg-Bosne i konvoja s humanitarnom pomoći. U okviru svojih funkcija svjesno je angažovao jedinice Vojne policije u operacijama deložiranja i istjeravanja stanovništva iz svojih domova (Gornji Vakuf, Mostar, Stolac i druga mjesta). Imao je ključnu ulogu i kontrolu nad funkcionisanjem logora i zatočeničkih objekata koje je držao HVO. Doprinio je držanju hiljada Bošnjaka u zatočeništvu pod teškim uslovima, tokom kojeg su ljudi premlaćivani, zlostavljani i mučeni. Redovno je nalagao ili dopuštao da se koriste za prisilni rad. Uprkos alarmantnim informacijama koje je dobivao, ništa nije poduzeo na sprečavanju slanja logoraša sa Heliodroma na prisilni rad na linije fronta, na kojima su mnogi od njih ubijeni ili ranjeni. Nije spriječio niti zločine i smrti u logoru Dretelj. Naredio je i prisilni odlazak Bošnjaka uz naređenje da se oslobode pod uslovom da sa svojim porodicama preko Hrvatske odsele u inostranstvo (primjer Ljubuški i druga mjesta). Ćorić je u značajnoj mjeri doprinio Udruženom zločinačkom poduhvatu koji je bio na djelu u periodu od 18. novembra 1991. do aprila 1994. godine. Krajnji cilj UZP-a bila je uspostava hrvatskog entiteta, dijelom u granicama Banovine Hrvatske, radi ponovog ujedinjenja hrvatskog naroda. Taj hrvatski entitet je trebalo ili pripojiti Hrvatskoj, nakon eventualnog raspada Bosne i Hercegovine, ili postati nezavisna država unutar Bosne i Hercegovine, usko vezana sa Hrvatskom. U planiranju i ostvarenju takvog cilja, koji je proizveo najteže zločine, isticali su se Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Janko Bobetko, Mate Boban, Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić, Berislav Pušić i drugi saradnici, koji su napravili zajednički dogovor na sprovođenju takvog cilja. Da bi se taj zajednički zločinački cilj ostvario, trebalo je protjerati bošnjačko stanovništvo i počiniti zločine, za šta je doprinio i sam Ćorić i za čiji cilj se zajedno s ostalima borio. Ćorić je pred ICTY-em proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora od 16 godina. Osuđen je po 22 od 25 tačaka optužnice.
Čelnici Herceg Bosne su osuđeni na ukupno 111 godina zatvora (Jadranko Prlić, Slobodan Praljak, Bruno Stojić, Berislav Pušić i Valentin Ćorić). Osuđeni su za najteže oblike zločina protiv čovječnosti, teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949. godine, kršenje zakona i običaja ratovanja uključujući progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, ubistva, silovanja, deportacije i prisilno premještanje u općinama Mostar, Gornji Vakuf, Prozor, Stolac, Čapljina, Ljubuški, Vareš, Jablanica. Presudom je potvrđen međunarodni oružani sukob u BiH u kojem je sudjelovala Republika Hrvatska u periodu od aprila 1993. do marta 1994.
Dana 8. juna 1993. Prlić je potpisao Odluku o osnivanju Okružnog vojnog zatvora i Okružnog zatvora za općine Čapljina, Neum, Ljubuški i Ravno u Gabeli. (ICTY, br. 01-I-350/93 od 8. lipnja 1993, Odluka o osnivanju Okružnog vojnog zatvora i Okružnog zatvora). Obavijest je upućena i upravniku za Gabelu, Dretelj, Heliodrom. Valentin Ćorić je u jednoj “Obavijesti” dao informaciju da su “vojno-istražni zatvori pod isključivom nadležnošću Uprave Vojne policije”. (ICTY, br. 01018389, Vojna policija, 6. juli 1993, Obavijest zapovjedniku Sektora JUG, n/r pukovniku Nedjeljku Obradović.) Zapravo, bili su ovo logori i mučilišta kroz koja su prošli hiljade logoraša i u kojima je značajan broj njih ubijen.
Primjer Mostara
Nakon što su stanovnici prisilno istjerani iz svojih domova, vojnici HVO-a su na tim stanovima urezivali slovo R, što je značilo “rezervisan stan” ili su lijepili naljepnicu “pod kontrolom VP” (ICTY, br. 01031645, RBIH, HZHB, HVO, Odjel obrane, Centar SIS-a Mostar, 01.10.1993, Mostar, Informacija). Nakon istjeravanja, na vratima se dopisivao novi stanar. U stanove su se potom useljavali ili pripadnici HVO-a, VP-a, ali i hrvatske porodice koje su došle u Mostar iz drugih općina. Nakon što bi određene formacije, poput pripadnika VP HVO-a zauzeli stanove, načelnik Valentin Ćorić je upućivao zahtjev Uredu za stambeno komunalne djelatnosti zahtijevajući da im “što hitnije izdaju odgovarajuća rješenja.” (ICTY, br. 01536036, RBIH, HZHB, HVO, Uprava VP, 21. 06.1993, Zahtjev za izdavanje rješenja za stanove načelnika Valentina Ćorića.) Nakon istjerivanja stanara, pripadnici HVO-a su se potom noću vraćali u te stanove i uzimali vrijedne stvari. Veoma često su to činili pripadnici ATG „Benko Penavić“ (ICTY, Predmet IT-04-74, Prvostepena presuda Prlić i dr, tom II, par. 823, 205-206).
Sistematsko protjerivanje i prisilno premještanje stanovnika je nastavljeno tokom cijele 1993. godine. Vojnici HVO-a su u više stambenih kompleksa naređivali Bošnjacima da pogase svjetla, otvore vrata i čekaju naređenje da se isele. Tako su stanovnici u strahu čekali da bude izdato naređenje za iseljenje. Primjera radi, u periodu od 12. do 14. juna 1993. HVO je proveo intenzivnije operacije na iseljavanju, a na udaru su posebno bili stanovnici bogatijih naselja, te “legalni i dugogodišnji” stanovnici. U deportaciji i iseljavanju stanovnika najviše su učestvovali pripadnici Kažnjeničke bojne i ATG-a a u sklopu njih grupa Juke Prazine sa svojom grupom, Vinko Martinović Štela, Stanko Sopta Baja, i jedan dio 4. bojne “Tihomir Mišić”. (Presuda Prlić i dr.) O takvim radnjama bili su obaviješteni vrh HVO-a, Valentin Ćorić, Berislav Pušić, Bruno Stojić, Jadranko Prlić, Žarko Keža. (ICTY, Predmet IT-04-74, Prvostepena presuda Prlić i dr, par 870-876, tom II, 219-220.) Pripadnici Kažnjeničke bojne su za “izuzetan doprinos u obrani hrvatskih prostora” dobijali priznanja u vidu nagrade “prvi hrvatski pištolj.” (ICTY, br. 01031765, RBIH, HZHB, HVO, Odjel obrane, Kabinet šefa ministra Brune Stojića, 18. 10.1993, Mostar, n/r predsjednika HR HB, Informacija.)
Pripadnici HVO-a su 13. juna 1993. predvečer došli u mostarsko naselje Dum naoružani puškama u velikom broju pred stambene zgrade i pucajući u zrak vikali da traže “balije”, te su potom okupili sve Bošnjake. Uzeli su im isprave, rješenja o stanarskom pravu, razne predmete pa čak i lijekove i sve spalili. Potom su ih natjerali da pređu liniju fronta i upute se ka Donjoj Mahali ili dijelu lijeve obale, odnosno dijelu koji je kontrolisala ARBiH. Tokom toga protjerivanja, stanovnici su udarani, pucano im je iznad glave ili oko nogu, te prisiljavani da trče do linije fronta i pređu je. (Presuda Prlić i dr, par 866-867, 218.) Tom prilikom vojnici HVO-a su pucali Bošnjacima iza leđa kako bi ih natjerali da brže pređu liniju fronta. Pripadnici ARBiH, ne znajući šta se događa, otvarali su vatru u smjeru tih zarobljenika i nastavili pucati dok nisu shvatili da su u pitanju civili. Tom operacijom je rukovodio Vinko Martinović Štela uz vojnike 4. bojne „Tihomir Mišić“ kojom je zapovijedao Mladen Mišić i 3. brigada HVO-a, te pripadnici ATG „Vinko Škrobo“. (ICTY, Prvostepena presuda Prlić i dr, par 866-867,218.) Za vrijeme deportacije stanovnika toga naselja, vršena su silovanja djevojaka pred očevicima. (Ibidem, par 868, vidjeti i paragraf 872, 873 i 876, str. 218).
Stotinama Bošnjaka je dozvoljeno da odu iz Mostara samo pod uslovom da potpišu izjavu kojom svu svoju imovinu dobrovoljno ostavljaju HVO-u. (Presuda Prlić i dr, par 861, 216.)
Izvor: Historiografija.ba