Bilo je da se ne ponovi, ali se ponovilo: Može li se spriječiti genocid?

Za Oslobođenje piše: Prof. dr. Rasim Muratović

Ove godine, 9. decembra, svijet je obilježio 75 godina Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, koja spada u korpus najznačajnijih međunarodnopravnih dokumenata, u tekovine civilizacije, kao rezultat iskustva međunarodne zajednice iz holokausta i genocida u Drugom svjetskom ratu.

Poljski pravnik, Jevrej, borac za ljudska prava Raphael Lemkin bio je svjedok tog obilježja stoljeća – indiferentnosti i nespremnosti međunarodne zajednice da se zločinu genocida suprotstavi i da ga spriječi. Genocid nad narodom Herero u Namibiji iz 1904. godine, na primjer, smatran je tek običnim kolonijalnim pohodom carske Njemačke, uokviren rasnom superiornošću. Ni holokaust nad 6 miliona Jevreja, te genocid nad milionima drugih, uključujući Srbe, zatim Rome (u nacističkoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj), Bošnjake u Bosni i Hercegovini i Sandžaku (od četničkog pokreta Draže Mihailovića), nisu bili dovoljni da se svijest o genocidu ugradi u misaoni sklop svjetskih moćnika. Dok je već 1945. nacizam “zauvijek pobijeđen”, Raphael Lemkin morao je čekati do 9. decembra 1948. godine da bi Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida bila usvojena.

PREŽIVJELI, OČEVICI I POSMATRAČI

Proučavanje genocida sa aspekta društvenih i historijskih nauka, koje postepeno dobija svoj oblik od početka 1980-ih godina i traje još i danas, uglavnom je proisteklo iz dvije vrste studija. S jedne strane, broj detaljnih i temeljnih studija u vezi sa određenim slučajevima genocida i drugih masovnih zločina uperenih protiv određenih grupa, koji su se desili u historiji, znatno se povećao tokom proteklih decenija. S druge strane, sve je više stručnjaka za društvene nauke, koji, polazeći od svojih disciplina i kroz primjenu različitih teorijskih pristupa, proučavaju aspekte genocida i drugih zločina uperenih protiv određenih grupa. Među njima su politolozi, sociolozi i antropolozi, kao i kriminolozi, psiholozi i psihijatri. Pored toga, postoji ogromna literatura, čiji su autori osobe koje su preživjele genocid, očevici i posmatrači, a ima i izuzetno dobrih studija koje se bave različitim aspektima ove teme, čiji su autori dobro obaviješteni novinari, pravnici i pripadnici drugih profesija.

Bez ikakve namjere da kažemo da je oblast genocida u potpunosti proučena, ipak bi se moglo reći da su ta proučavanja dobila svoju određenu formu tokom proteklih decenija, zahvaljujući trudu istraživača i istaknutih autora kao što su Raul Hilberg, Leo Kuper, Frank Chalk, Kurt Jonassohn, Helen Fein, Robert Melson, Irving Louis Horowitz, Omer Bartov, Yehuda Baue, Israel Charny, Ervin Staub, Norman Naimark i mnogi drugi, jer se rezultati njihovog istraživačkog rada i onoga što su napisali i dalje smatraju veoma značajnim. Danas mnogi mladi stručnjaci svojim novim studijama daju doprinos ovoj oblasti.

Otkako je prvi put upotrijebljen 1944. godine u knjizi pravnog stručnjaka Raphaela Lemkina, “Axis rule in occupied Europe” (Uloga sila osovine u okupiranoj Evropi) izraz “genocid” postao je uvriježen i ušao je u široku upotrebu. Međutim, ispostavilo se da je taj pojam izuzetno složen i težak i da u sebi sadrži različita značenja. U pomenutom djelu Lemkin piše: “Nove koncepcije zahtijevaju nove termine. Pod genocidom mislimo na destrukciju nacije ili neke etničke grupe”.

Godinama je pojam genocid bio predmet rasprave političara i diplomata, pravnika i pravnih stručnjaka, historičara i stručnjaka za društvene nauke, kao i raznih drugih intelektualaca i šire javnosti. Tokom tih rasprava, istaknuti su neki aspekti genocida i srodnih masovnih zločina, dok su neki drugi njihovi aspekti ostali uglavnom neistraženi. Bez obzira na izvjesno šire slaganje stručnjaka za ovu oblast oko osnovnog značenja pojma “genocid”, još i danas se raspravlja o najprikladnijoj definiciji i konceptualizaciji.

Lemkin je 1947. godine u listu American Journal of International Law napisao “... zločin genocida obuhvata svakojaka djela, uključujući ne samo lišavanje života već i sprečavanje života (putem abortusa, sterilizacije), kao i postupke koji u znatnoj mjeri ugrožavaju život i zdravlje (vještački izazvane infekcije, tjeranje na rad do smrti u posebnim logorima, namjerno razdvajanje porodica u cilju raseljavanja...)”.

Otprilike u isto vrijeme, vijećalo se unutar nekoliko odbora u Ujedinjenim nacijama, što je na kraju doprinijelo da se donese Konvencija Ujedinjenih nacija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, koju je Generalna skupština UN-a usvojila 9. decembra 1948. godine. Zanimljivo je da su u vrijeme usvajanja Konvencije, pa i poslije, neke članice Ujedinjenih nacija željele ići dalje u smjeru proširenja definicije genocida, pa su predlagale da definicija obuhvata i tzv. kulturni i ekonomski genocid, dok su druge članice željele dodati političke motive genocida. Francuski predstavnik je napominjao da “iako je genocid u prošlosti počinjen na rasnim i religioznim osnovama, jasno je da će motivacija za ovaj zločin u budućnosti biti političke prirode”. Sovjetski predstavnik je nudio realan razlog za isključenje “politički definiranih grupa” ističući da bi njihovo uključenje bilo protivno “naučnoj definiciji genocida” i reduciralo djelotvornost Konvencije, čime bi Konvencija u tom slučaju bila primjenjiva na bilo koji akt političkog kriminala.

Konvencija UN-a o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida označila je kraj lične borbe Raphaela Lemkina da genocid označi kao zločin po međunarodnom pravu. Lemkin je inače poljski advokat, koji je pobjegao iz Poljske 1938. godine, argumentovano se ubraja u osnivača studijâ genocida. Ne samo da je Lemkin utemeljio termin genocid, kombinirajući grčku riječ genos (rasa ili pleme), sa latinskom riječju cidere (ubiti) nego je odigrao i ključnu ulogu u ustanovljavanju Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocidu.

Kao što je opštepoznato, u članu 1. Konvencije se potvrđuje da genocid, “bilo da je počinjen u miru ili ratu, po međunarodnom pravu predstavlja zločin na koji se potpisnice obavezuju da će spriječiti i kazniti”.

Prema definiciji iz člana 2, genocid predstavlja: “Svaki od sljedećih postupaka koji su počinjeni u namjeri da se, u cjelini ili djelimično, uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa, kao takva: a) ubijanje pripadnika grupe; b) nanošenje teških tjelesnih ili psihičkih povreda pripadnicima grupe; c) namjerno nametanje toj grupi uslova za život za koje je smišljeno da će dovesti do njenog potpunog ili djelimičnog fizičkog uništenja; d) uvođenja mjera koje imaju za cilj da spriječe rađanje/potomstva/ u toj grupi; e) namjerno premještanje djece iz te grupe u neku drugu grupu”.

Genocid je svakako zločin kažnjiv po međunarodnom pravu, a mnogi čak smatraju da je to najteži i najgnusniji oblik zločina u historiji čovječanstva. U članu 3. Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida stoji: “Kažnjiva će biti sljedeća djela: a) genocid; b) zavjera da se izvrši genocid; c) neposredno i javno poticanje da se izvrši genocid; d) pokušaj da se izvrši genocid; e) saučesništvo u genocidu”.

Priznata ekspertica za genocid Helen Fein u djelu: “Genocide: A Sociological Perspektive” (Genocid: Sociološka perspektiva), Sage Publications, London 1993, potvrdila je da je genocid “... kontinuirano i namjerno djelovanje počinilaca koje ima za cilj da neposredno ili posredno fizički uništi jednu zajednicu putem onemogućavanja biološke i društvene reprodukcije pripadnika te grupe, koje se kontinuirano vrši bez obzira na to što se žrtva predala ili što od nje ne prijeti nikakva opasnost...”.

Helen Fein je istakla “da je dokazivanje namjere problematično u odsutnosti pisanog ovlaštenja ili javnih izjava. Namjera je najteži element genocida za dokazivanje”.

Još jedan poznati i priznati stručnjak za genocid Israel Charny predložio je u svom djelu “Genocide: Conceptual and Historical Dimensions” (Koncepcijske i historijske dimenzije genocida), University of Pennsylvania Press, Philadelphia 1994, definiciju genocida: “...genocid je masovno ubijanje velikog broja ljudskih bića, u slučaju kada se ne radi o vojnoj akciji protiv vojnih snaga zakletog neprijatelja, već u slučaju kada su žrtve u suštini nezaštićene i bespomoćne”.

Mogli bi se citirati i mnogi drugi autori i izvori, ali iz tih primjera će biti jasno da, iako su mnogi stručnjaci za ovu oblast obično usredsrijeđeni na namjerno masovno ubijanje i uništavanje nedužnih ljudi, kao osnovno značenje pojma genocid, oni također naglašavaju različite dimenzije genocidnog procesa u cjelini i skreću pažnju na njegove različite aspekte.

Iz tog razloga je počiniocima genocida na svim nivoima odgovornosti jako stalo da se genocid zataška, da se drži u tajnosti, da se poriče, a u posljednje vrijeme imamo pojavu da se genocid veliča i slavi, dok, s druge strane, žrtve imaju svako pravo na ostvarenje pravde, a preživjeli s pravom zahtijevaju da se njihova sudbina i njihovi gubici priznaju, tako da očekuju neku vrstu zadovoljenja i pravde. Stoga, nije ni čudo što se genocid danas smatra društvenom pojavom oko koje se vode mnoge rasprave.

Genocid nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini 1992-1995. nametnuo je potrebu proširenja originalne UN-ove definicije genocida s najmanje tri elementa: sistematsko i masovno silovanje žena, prinudno raseljavanje stanovništva, opsada gradova uz uništavanje kulturnih i historijskih spomenika i namjerno ubijanje civila slučajnom i ciljanom artiljerijskom vatrom. U tom cilju grupa pravnih stručnjaka iz Bosne i Hercegovine pokrenula je inicijativu za dopunu međunarodne definicije o genocidu, na Međunarodnom kongresu za dokumentaciju genocida nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini, koji je održan u Bonnu, od 31. augusta do 4. septembra 1995. godine. Međutim, nedovoljna upornost predlagača inicijative, kao i glomazni, komplikovani i neefikasni aparat Ujedinjenih nacija pokazao je još jednom sve svoje slabosti ne reagujući na pomenutu inicijativu.

Mnogo je događaja koji se u međunarodnom pravu označavaju pridjevom historijski, no zasigurno je da takav snažan predznak istinski pripada samo nekima od njih. Presuda koju je Međunarodni sud pravde izrekao 26. februara 2007. godine u slučaju tužbe Bosne i Hercegovine protiv Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora), a u kojoj je prvi put u historiji međunarodnog prava meritorno odlučivano o odgovornosti jedne države za “zločin nad zločinima”, tj. o odgovornosti za genocid, svakako zaslužuje takav atribut.

U ovom kontekstu treba podsjetiti na neke najvažnije činjenice iz presude iz 2007: Međunarodni sud pravde prvi put u svojoj historiji utvrdio je odgovornost jedne države zbog kršenja Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida. Stoga ova presuda ima historijsku važnost. Sud je, baveći se pitanjem odgovornosti Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) za genocid počinjen nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini, utvrdio da je vojska Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) učestvovala u ratu u Bosni i Hercegovini. Sud je konstatovao da postoji mnoštvo dokaza koji potvrđuju direktno ili indirektno učešće zvanične vojske Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) u vojnim operacijama u Bosni i Hercegovini.

Pored direktnog učešća vojske Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) u vojnim operacijama u Bosni i Hercegovini, Sud je ustanovio da je Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) pružala znatnu vojnu i finansijsku pomoć Republici Srpskoj, bez koje ona ne bi mogla izvršiti najvažnije vojne i paravojne aktivnosti.

Ono što Bosna i Hercegovina tada nije dokazala, po mišljenju Suda, jeste to da su zločini koji potvrđuju počinjenje materijalnog elementa (actus reus) genocida, počinjeni sa specifičnom genocidnom namjerom (dolus specialis).

KONVENCIJU TREBA IZUČAVATI

U posljednje vrijeme imamo jednu interesantnu novinu a to je da se pojavljuju treće zemlje koje pokreću postupke pred Međunarodnim sudom pravde. Upečatljiv je slučaj Gambije kao najmanje države u kontinentalnoj Africi koja je nezavisnost izborila 1965, ali se postavila kao regionalni lider u zaštiti ljudskih prava, koja je 2019. godine pokrenula postupak protiv Mijanmara, a zbog osnovane sumnje da je oko 600.000 Rohinja, koji su ostali u Mijanmaru, u stvarnoj opasnosti od genocidnih radnji države Mijanmar.

Ovaj slučaj je interesantan jer se prvi put desilo da postupak pokrene država koja nije direktno povezana sa slučajem o kojem se radi. Dakle, za pokretanje postupaka vezanih za ovakva djela nije potrebna direktna veza, već svaka država može imati tu mogućnost. Javlja se nada da će ovo biti podstrek svim državama da se ohrabre u podnošenju tužbe protiv svih onih koji su planirali, organizovali i izvršili zločin nad zločinima, zločin genocida iza kojeg zbog njegove sveobuhvatnosti stoji država.

I najnoviji slučaj je zainteresovanost Brazila, Bolivije i Južne Amerike da zajednički podnesu tužbu Međunarodnom sudu pravde protiv Izraela zbog genocida nad Palestincima u Gazi.

Na kraju, XX stoljeće jeste bilo stoljeće genocida i zbog toga što se to već jednom ranije dešavalo/izvršavalo, a da se nije adekvatno reagovalo. Onda se moglo desiti/izvršiti opet, ne nužno u istoj formi, ali se desilo/izvršilo. Nije obavezno da se to desi/izvrši još jednom u istoj formi i protiv istih grupa i od istih izvršilaca, ali se može desiti/izvršiti ako se ne stvore uslovi za prevenciju genocida.

Zbog toga Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida spada u korpus najznačajnijih međunarodnopravnih dokumenata, kao tekovina ljudske civilizacije, te kao rezultat dokumentovanih iskustava međunarodne zajednice iz genocidâ počinjenih u XX stoljeću. Na Konvenciju treba podsjećati. Konvenciju treba izučavati. Konvenciju treba primjenjivati kako bismo u ostatku XXI stoljeća imali više ljudi, žena i djece koji će umirati prirodnom smrću. To se posebno odnosi na države potpisnice Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida koje bi trebale biti odlučnije u nastojanjima da budu na pravoj strani historije u traženju i postizanju pravde za one nacionalne, etničke i vjerske grupe izložene pokušajima njihovog potpunog ili djelimičnog uništenja.

(Autor je direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu)

Share: