DR. MUAMER DŽANANOVIĆ ZA STAV: Velikosrbi provode Memorandum 2, probosanska politika mora izvući pouke

Razgovarao: Mirza Abaz

Izvor: Stav.ba

U izdanju Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica Republike srpske iz štampe je izašla monografija „Djeca žrtve rata 1991–1995“, čiji je prevashodni cilj da se ukaže na sav besmisao rata, koji najveće posljedice ostavlja na najranjivijima – djeci, izjavio je direktor ovog centra Milorad Kojić. U tabeli u ovoj knjizi nalaze se imena i prezimena, ime oca, datum i općina rođenja te datum i općina smrti djece srpske nacionalnosti koju su, kako se planiralo predstaviti, ubili pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine. Nije trebalo dugo da se otkriju brojne manipulacije podacima i brojkama. Nekoliko djece srpske nacionalnosti koje je Vojska Rs-a ubila tokom opsade Sarajeva u manjem bh. entitetu predstavljena su kao srpska djeca koju je ubila ARBiH. Kasnije je veb-stranica „Sniper Alley“ dodala tom spisku imenima još petero djece – Marko Lukić, Damir Dodik, Igor Malešević, Mirjana Malešević, Vitomir Soknić – koja se također nalaze u publikaciji „Djeca žrtve rata 1991–1995“, a zapravo su malodobne žrtve opsade našeg glavnog grada. Taj spisak kasnije je autor projekta „Sniper Alley“ Džemil Hodžić dodatno proširio. Valja napomenuti da najnovije mahinacije iz ovog entiteta dolaze neposredno nakon što su vlasti Rs-a zajedno s predstavnicima vlasti iz Republike Srbije bošnjačke izbjeglice iz Žepe predstavili kao srpske žrtve prognane tokom akcije „Oluja“ u Republici Hrvatskoj.

Dr. Muamer Džananović, viši naučni saradnik u Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, nakon što je objavljena ova monografija reagirao je otvorenim pismom na društvenim mrežama u kojem je ukazao da pored imena ubijene djece koju su ubili pripadnici VRS-a tokom opsade Sarajeva u ovoj knjizi ima još „grešaka“. Kako je podvukao, samo površnim pregledom ove publikacije može se jasno razaznati da se na popisu nalazi značajan broj ubijene i ranjene djece usljed dejstava VRS i na drugim prostorima naše države. Upravo je Muamer Džananović naš sagovornik u ovom broju Stava, s kojim smo razgovarali o novom pokušaju historijskog revizionizma koji dolazi s prostora entiteta Rs, ali smo se dotakli i drugih tema. Nedavno je iz štampe izašla knjiga „Nastanak Republike Srpske: Od regionalizacije do strateških ciljeva (1991–1992)“ u koautorstvu Hikmeta Karčića, Jasmina Medića i upravo Muamera Džananovića, koji je jedan od koautora i kourednika „Izvještaja o negiranju genocida u Srebrenici 2023“ i koji je zabilježio 90 slučajeva negiranja genocida u Srebrenici u periodu od maja 2022. do maja 2023. godine, a razgovarali smo i o novom mrcvarenju nekadašnjih komandanata i pripadnika ARBiH, koji se ponovno terete za ratne zločine nad žrtvama srpske nacionalnosti u mjestu Jošanica kod Foče u mjesecu decembru 1992. godine.

Inače, Muamer Džananović je magistrirao i doktorirao na Univerzitetu u Sarajevu na temama iz oblasti genocida i ratnih zločina. Trenutno je zaposlen i izabran u zvanje viši naučni saradnik na Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava UNSA te je autor više knjiga, naučnih radova, izložbi i publikacija o genocidu i ratnim zločinima. Učestvovao je u realizaciji brojnih naučnih projekata. Recenzirao je i uredio više knjiga i zbornika radova.

STAV: Nedavno ste istakli da na popisu ubijene djece u publikaciji „Djeca žrtve rata 1991–1995“, koju je objavio Republički centar za istraživanje rata, ratnih zločina i traženja nestalih lica Rs-a, pored imena ubijene djece koju su ubili pripadnici VRS tokom opsade Sarajeva ima još „grešaka“. Koje su to ključne pogreške?

DŽANANOVIĆ: Prije svega želim da naglasim da u naučnim istraživanjima rata, ratnih zločina, genocida, najkompleksniji i najosjetljiviji dio realizacije istraživanja jeste onaj koji se odnosi na pribavljanje podataka i utvrđivanje identiteta žrtava, ostalih podataka vezanih za žrtve i s tim u vezi okolnosti zločina. Više je razloga što je to tako i nikada ne možete kazati da ste utvrdili konačan broj žrtava. Međutim, ovakva istraživanja i njihovi rezultati na koje se odnosi vaše pitanje, čak i površnim pregledom popisa ubijene i ranjene djece samo za prostor Sarajeva, svakome su ko je preživio opsadu Sarajeva jasan pokazatelj da se radi o nerelevantnim, tendencioznim, kvazinaučnim istraživanjima. Kao takva, dio su širih projekata na kojima se radi duže vrijeme, čiji je konačan cilj relativizacija historije, najjednostavnije kazano.

STAV: Vi ste prije nekoliko dana naveli da se i površnim pregledom ove publikacije uočava da se očigledno radi o značajnom procentu djece koju su ubili ili ranili pripadnici VRS-a, a koja se nalaze na popisima i u spomenutoj publikaciji s ciljem da se prikaže da su ih ubili pripadnici ARBiH. Koliko je važno spominjati pored Sarajeva i druge prostore na kojima se također vrše razne manipulacije?

DŽANANOVIĆ: Svakako je važno da ne zanemarimo niti jedan zločin jer djeca i civili su ubijani, ranjavani i mučeni širom države BiH. U momentu moje reakcije oglasio se opet i autor projekta „Sniper Alley“ Džemil Hodžić, koji je zapravo ranije identificirao ovaj problem, objavljujući da je šestoro ubijene djece u opsadi na tim popisima. Već danas kada razgovaramo objavio je da se radi o jedanaestoro djece. I to samo za Sarajevo. Svi koji smo preživjeli opsadu Sarajeva dobro znamo koje su to civilne lokacije i ko je na njih ispaljivao granate. Primjetno je, pogotovo na prostorima gradova u opsadi, da su ubijena djeca koja za autore ovog projekta imaju odgovarajuće ime i prezime, što je bilo dovoljno da ih stave na popis kako bi ih predstavili kao žrtve ARBiH. S konkretnim primjerom sam reagirao za prostor Goražda u opsadi u kojem je dijete srpske nacionalnosti ubijeno u junu 1993. godine od VRS-a. Od iste granate ubijena je majka tog djeteta, a ranjeno i ubijeno je još civila.

U kontekstu spomenutog projekta želim da naglasim i podsjetim da mi zapravo govorimo o djeci koje su žrtve velikosrpskog projekta, žrtve zločina, žrtve opsade Sarajeva. Sada ih neko iz političkog interesa stavlja na potrebne popise i zapravo ih posmatra samo kao broj i ništa više od toga. Ne razmišljati o ubijenoj djeci kao djeci, ne razmišljati o njihovim roditeljima, braći, sestrama, svima onima koji su ljudi i razumiju tu bol i kojima ponovno na ovakav način dirate u najdublje rane... Ovo je nešto čemu u relativizaciji zločina na ovakav bezosjećajan način nismo do sada svjedočili i ispod je najnižeg nivoa. Trenutno nemam adekvatan termin da ga opišem.

STAV: Koliko su pripadnici VRS-a ubijali djecu van Sarajeva? Posebno dobru statistiku imate, ako se ne varam, za podrinjski kraj, naročito Goražde?

DŽANANOVIĆ: Detaljnije sam se bavio istraživanjem i utvrđivanjem identiteta i okolnosti zločina za ubijenu i ranjenu djecu u opsadi Goražda. Rezultati istraživanja su objavljeni u formi knjige. U finalizaciji sam objavljivanja rezultata naučnih istraživanja i za prostor Zvornika. U određenoj mjeri kroz istraživanja svakako sam se doticao i Srebrenice, drugih podrinjskih općina, ali i Tešnja, Maglaja i nekih drugih prostora. Tokom opsade Goražda utvrdio sam identitete i okolnosti zločina za 120 ubijene djece u opsadi, što je bilo veoma zahtjevno. Također, koristeći prije svega primarne izvore, objavio sam i podatak o 428 ranjene djece tokom opsade. U budućnosti ću objaviti i dorađenu verziju knjige. Ono što je činjenica i zaključak iz mojih, ali i istraživanja drugih kolegica i kolega za neke druge općine i regije, odnosno iz masovnosti, brutalnosti i svireposti tih zločina jeste da su djeca masovno ubijana, ali i ranjavana posebno u gradovima u opsadi, izgladnjivana, zapravo s civilnim stanovništvom prisilno držana u uslovima nedostojnim čovjeka sa svakodnevnom prijetnjom da budu ubijena. U područjima koja su pala pod kontrolu srpske vojske i djeca su doživljavala sudbinu ostalih civila. Djeca su ubijanja, mučena, zatočavana u logore, silovana itd.

STAV: Dotakli ste se i širih projekata na kojima se radi duže vrijeme, a čiji je cilj relativizacija historije. Na šta ste mislili? Ko ih naručuje, finansira?

DŽANANOVIĆ: Svjedoci smo stava i politike vladajućih struktura, ali i dobrog dijela opozicionih struktura u bh. entitetu Rs i Republici Srbiji kada su ove teme u pitanju. Negiraju genocid na razne načine, a vrhunac predstavlja da su na pojedinim obilježavanjima na binama rame uz rame s njima presuđeni ratni zločinci. Zapravo, mnogo je stvari koje idu u prilog činjenici da oni na mnogim poljima, pa i na ovom, dosljedno slijede politiku koja je dovela do agresije i genocida. Stava sam kako su genocid i zločini koji su počinjeni tokom agresije na RBiH osmislile, organizirale i provele političke elite i kako to zapravo jesu državni projekti, tako isto i ovi projekti relativizacije historije, negiranja genocida i zločina su dio te strategije koja se kreira na najvišim političkim nivoima. Dokaz za to su svakako javni stavovi političkih lidera u Rs-u i Srbiji. Ono što je vidljivo jeste da je negiranje genocida postalo duboko ukorijenjeno u ključnim institucijama unutar tog entiteta i unutar Srbije, te da ga podržavaju šire mase. Podsjećam da je Vlada Rs-a prije nekoliko godina naručila istraživanja i formirala komisije, jednu za istraživanje „stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu 1992–1995. godine“, a drugu za „stradanje Srba u Sarajevu u periodu 1991–1995.“, čiji su rezultati potpuno irelevantni.

U izvještaju koji se odnosi na „stradanje Srba u Sarajevu“ u suštini se provlači teza koja je zastupljena trideset godina, od dana kada su srpske snage izvršavale zločine nad civilima u opsadi. Njome se „muslimanske snage“ optužuju da su ubijale civile na pijaci Markale i drugim lokalitetima u Sarajevu, na tuzlanskoj Kapiji itd. Taj narativ pripremljen u vrijeme činjenja zločina nešto je na čemu se insistiralo tokom odbrane presuđenih zločinaca u Haagu i nešto je od čega se ne odustaje ni danas.

STAV: Kako je moguće boriti se protiv ovakvih manipulacija podacima kojima intenzivno svjedočimo u posljednjih nekoliko dana?

DŽANANOVIĆ: Mislim da se baš na ovom primjeru pokazalo u kojem pravcu bi trebala da ide borba onih kojima je istina jedina vodilja. Smatram da su nauka i naučna istraživanja nešto čemu bi primarno morali da težimo. Toliko je knjiga, radova i raznih drugih publikacija napisano o opsadi Sarajeva, a konkretnim činjenicama su mogli da se suprotstave rijetki istraživači i naučnici. Naučna istraživanja su dugoročna, zahtijevaju mnogo entuzijazma, posvećenosti i ulaganja kojih objektivno u dovoljnoj mjeri nema. Šta želim naglasiti – činjenica je da su pored Džemila Hodžića te svakako porodica i srodnika žrtava, konkretno reagirale i moje kolegice iz Instituta dr. Zilha Mastalić-Košuta i dr. Merisa Karović-Babić. One su ovim kvazinaučnim istraživanjima suprotstavile rezultate njihovih pojedinačnih i zajedničkih rezultata dugoročnih naučnih istraživanja do kojih su došle i objavljivale ih u formama knjiga i radova i na kojima i dalje neumorno rade. Mislim da bi moralo više da se ulaže u takve naučne, primarno empirijske projekte. Ne samo zbog suprotstavljanja tim manipulacijama nego zato što je to i primarni zadatak društva u cjelini. Nažalost, moramo biti svjesni da brojni pojedinačni i masovni zločini nisu i nikada neće biti procesuirani i da mnogi neće biti adekvatno sačuvani od zaborava. Stoga, obaveza nam je da ih na naučnim osnovama istražimo i adekvatno sačuvamo od zaborava i kao opomenu sadašnjim i budućim generacijama, ali primarno da ispunimo obavezu prema onima nad kojima su počinjeni zločini.

STAV: Zašto vlasti u manjem bh. entitetu ovo baš sada čine? Imaju li neki praktični razlog?

DŽANANOVIĆ: Mislim da vlasti u bh. entitetu Rs ovo čine duži niz godina, a sada je to ozbiljnije prepoznato u javnosti. Rekao sam svoje mišljenje ko kreira ove stvari. Radi se o realizaciji velikodržavne, velikosrpske dugoročne strategije na brojnim poljima. I vas i sebe, a i sve one koji budu čitali intervju, pozivam da opet pročitaju dijelove „Drugog memoranduma“ Srpske akademije nauka i umetnost, koji je nastao 2011. godine i procurio u javnost. Nama je samo u tom dokumentu napisano kakav odnos Srbija i kakav odnos vlasti u Rs-u će imati po pitanju države BiH, njenih institucija, njene budućnosti. Neprestano negiranje države BiH, Bošnjaka kao naroda, negiranje genocida, montiranje sudskih procesa, posebno protiv pripadnika ARBiH, jesu neke od stvari koje su napisane u tom dokumentu. Držim se teme našeg razgovora, ali je važno spomenuti da se i na drugim poljima usmjerava djelovanje poput odnosa prema međunarodnoj zajednici i lobiranju, kulturi, jeziku itd. S druge strane imamo razjedinjenost probosanske intelektualne elite, koja i ovih dana dodatno razvlači pamet i onako duboko podijeljenom patriotski orijentiranom dijelu stanovništva BiH. Ni na jednom polju nemamo dugoročnu nacionalnu, državnu strategiju. Rekao bih da se i na ovom polju koje je tema našeg razgovora suprotstavljamo i zapravo „dišemo“ na entuzijazmu pojedinaca.

STAV: Nedavno je iz štampe izašla knjiga „Nastanak Republike Srpske: Od regionalizacije do strateških ciljeva (1991–1992)“ u koautorstvu Hikmeta Karčića, Jasmina Medića i Vas. Između ostalog, jedna od teza u ovoj knjizi jeste da srpski nacionalizam u svojoj osnovi podrazumijeva zauzimanje onih teritorija u kojima živi srpski narod. Kako je moguće da je VRS gađao i Srbe u Sarajevu i drugim dijelovima BiH? Je li išta drugo bio njihov jeres osim što se nisu odlučili priključiti teroru nad svojim sugrađanima?

DŽANANOVIĆ: Kontinuitet srpskog nacionalizma i ideje stvaranja velike Srbije seže mnogo dublje u prošlost. Mi smo upravo zbog toga i u djelu napravili uvod i presjek nekih najbitnijih historijskih događaja koji prate tu ideju stvaranja velike Srbije i posljedice. Ta ideja je od svog začeća do perioda početka devedesetih implicirala inkorporiranje značajnih dijelova BiH u velikosrpsku državu. I danas se ne odustaje od nje. Primarni motiv nas autora bio je da domaćoj i međunarodnoj javnosti prezentiramo kako je zapravo došlo do 9. januara 1992. godine i proglašenja tzv. Srpske republike BiH. Potpuno je pogrešno posmatrati „9. januar“ kao nešto izolirano i kao pojedinačnu stvar koja nema tok prije i poslije toga. Osjetili smo potrebu da je važno da objasnimo fenomen porijekla, odnosno nastanka ideje i proglašenja neustavne i nezakonite tvorevine. Već smo govorili u javnosti, ali važno je ponoviti da smo smatrali da je za temu knjige važno ponuditi uvid i u period završnih priprema za operacionalizaciju genocida i drugih zločina protiv čovječnosti koje su ozvaničene 12. maja 1992. godine, kada su na 16. sjednici „Skupštine srpskog naroda u BiH“ usvojeni „Strateški ciljevi srpskog naroda u BiH“. Za potrebe istraživanja analizirali smo sve bitnije dostupne odluke srpskog političkog rukovodstva od formiranja zajednica opština, odnosno autonomnih oblasti, pripremu i održavanje plebiscita, paralelizma u vidu jednostranog proglašenja tzv. Skupštine srpskog naroda, tzv. Srpske republike BiH, Ministarstva unutrašnjih poslova, Vojske itd. U djelu, na osnovu primarne arhivske građe, detaljno obrađujemo dugotrajni proces transformacije i preimenovanja političkih, vojnih i civilnih struktura i stavljanje istih u funkciju realizacije zločinačkog plana. Iza realizacije „strateških ciljeva“ stajala je ogromna birokratska mašinerija uz ideološku podlogu s ciljem uklanjanja drugih naroda s njihovih ognjišta. Mislim da smo u konačnici i uspjeli objasniti suštinu samoproglašenja tzv. Srpske republike, odnosno tzv. Rs-a.

Važno je naglasiti i to se može vidjeti iz brojnih dokumenata i presretnutih razgovora da su Karadžić i njegovi saradnici željeli formirati tvorevinu na kojoj će u konačnici živjeti samo Srbi, te s njima eventualno manjine u zanemarljivo malom procentu. To što su odluke koje su donosili 1991. godine ili 1992. godine od Ustavnog suda proglašavane neustavnim u konačnici ništa nije značilo na terenu. Mnogo je sličnosti s današnjim dešavanjima. S tim u vezi smatram da knjiga može poslužiti današnjim političkim probosanskim  predstavnicima i predstavnicima drugih institucija da izvuku pouku i nikako ne potcjenjuju secesionističke najave i neustavno djelovanje na raznim poljima.

STAV: Tokom rada na ovoj knjizi analizirane su stotine hiljada različitih dokumenata tadašnjih struktura Rs-a. Kako je teklo prikupljanje građe i sam rad na knjizi?

DŽANANOVIĆ: Kolege dr. Jasmin Medić i dr. Hikmet Karčić i ja se ovim temama bavimo duži niz godina. Inkorporirali smo svoja prethodna saznanja i obavili dodatna istraživanja. Naš radni kolega dr. Ermin Kuka je kao promotor knjige u Foči prije nekoliko dana istakao jednu činjenicu koja na najbolji način opisuje sam rad na pisanju ovog djela. Naveo je da je svjedočio danonoćnom radu na ovoj knjizi i ponekad burnim i ozbiljnim raspravama. Do sada smo u kratkom vremenu od objavljivanja knjige imali veliki broj promocija i imao bih potrebu da na neki način dopunim prethodno, a da u konačnici i opišem saradnju nas trojice koautora, te u određenoj mjeri stanje u kojem je naš narod i društvo u cjelini. Naime, prisutni na svim promocijama naglašavaju da im je posebno drago da su mladi ljudi napisali ovo djelo i zaista ih oduševljava što trojica ljudi bez bilo kakvih interesa sarađuju i doprinose društvu. Naš predan rad, kolegijalan i prijateljski odnos je možda putokaz i drugim kolegicama i kolegama na ovom i drugim poljima u kojem pravcu bi trebao ići rad i naše djelovanje. I želim da naglasim da ovo nije jedini naš zajednički projekt koji smo realizirali, na novim ćemo raditi u budućnosti.

STAV: Koliko aktuelni politički trenutak pogoduje srpskom nacionalizmu i njegovim strateškim ciljevima i eventualnom ostvarenju višestoljetnih velikodržavnih ciljeva?

DŽANANOVIĆ: Pretpostavljam da je vaše pitanje usmjereno i ka globalnim kretanjima koja su važna i koja se neminovno tiču i države BiH i odnosa svjetskih političko-vojnih sila prema državi BiH. Mnogo je važnih tema koje su za dublje analize poput agresije Rusije na Ukrajinu i otpora Ukrajine, generalno ruskog utjecaja na Zapadnom Balkanu koji je snažan, popularizacija desničarskih snaga u Evropi, primarni interesi i fokus SAD-a, uopće globalna kretanja i interesi svjetskih sila, pozicija Kine, Türkiye itd. Sve su to važne teme i smatram da mi svakako trebamo da pratimo globalne trendove i tražimo sebe u njima i pokušamo državu BiH pozicionirati i pokušati ostvariti naše interese.

Međutim, ne smijemo zaboraviti da, kada god smo se oslanjali i vjerovali da će nam pomoći neko sa strane, tada smo najviše patili. Najveći zločini tokom agresije su počinjeni pred očima cijelog svijeta. Naprimjer, svjetske sile koje su mogle zaustaviti genocidni proces fokusirale su se kako da smisle eufemizam i da ne koriste termin genocid u svojim izvještajima i javnom prostoru. Objektivno, bilo kakvi interesi naših istočnih ili zapadnih susjeda ovdje će biti realizirani u onolikoj mjeri koliko probosanske snage budu razjedinjene i slabe. Država BiH, kao i svaka druga država, jaka je onoliko koliko su jake njene institucije. Institucije su jake i bit će jake kada ih budu vodili i kada ih budu činili najpredaniji, najodgovorniji i najbolji kadrovi. Često su u slabljenju naših institucija učestvovali i učestvuju oni koji se kunu u državu BiH, a koji su najsitnije moguće lične i partijske interese stavljali ispred državnih, patriotskih.

STAV: Isto tako, treću godinu zaredom Memorijalni centar Srebrenica, Potočari objavljuje istraživački dokument „Izvještaj o negiranju genocida u Srebrenici 2023“, koji je zabilježio 90 slučajeva negiranja genocida u Srebrenici u periodu od maja 2022. do maja 2023. godine. Jedan od autora i urednika ovog izvještaja ste i Vi. Interesantno je da je novo lice na ovoj listi Zoran Milanović. Na šta to ukazuje?

DŽANANOVIĆ: Izvještaj o negiranju genocida u Srebrenici 2023. je zasnovan na monitoringu i analizi zastupljenosti negiranja genocida. U kontekstu negiranja genocida i relativizacije, upravu ste, novo ime koje se pojavljuje na listi negatora genocida jeste Zoran Milanović, predsjednik Republike Hrvatske. Prema istraživanjima, primjećuje se da je Milanović sve više uključen u ovu praksu, što predstavlja ključnu promjenu u odnosu na prethodne izvještaje. Njegova pojava kao negatora genocida i relativizatora značajna je zbog njegove visoke političke pozicije i utjecaja koji ima kao predsjednik Hrvatske. Negiranje genocida i relativizacija su štetne prakse kojima se ciljano žele umanjiti karakter zločina i produžiti bolne posljedice genocida. Osim toga, na ovaj način se negiraju prava žrtava i izaziva dalja polarizacija među zajednicama. Stoga je važno da se takve izjave i stavovi pažljivo prate, analiziraju i javno osuđuju kako bi se, između ostalog, očuvala istina.

STAV: Kada ste pristali biti dio autorske i uredničke ekipe koja će raditi na Izvještaju, bili ste svjesni da ćete se naći na udaru, da će Vam prijetiti?

DŽANANOVIĆ: Prije svega smatram da je moj rad prepoznat od rukovodstva Memorijalnog centra i zahvaljujem se na pozivu i mogućnosti da sarađujemo. Ukazana mi je iznimna čast da i lično dam doprinos radu institucije Memorijalni centar Srebrenica, Potočari, koji radi historijski važne projekte.

Iskreno da Vam kažem, ne razmišljam o tim vrstama posljedice, niti se plašim. Da je drugačije, ne bih pristao da budem dio ovog važnog projekta i dio ovog tima. Zašto bismo se bojali da pišemo i iznosimo istinu? Ono što je činjenica jeste da su primarno prozivani autori koji žive i borave na prostorima Srebrenice i Rs-a i oni su na posebnom udaru. Mislim da to nije slučajno. Bošnjaci, ali i Hrvati koji žive u Rs-u na primarnom su udaru na razne načine, i to od onih koji i u miru nastavljaju kontinuitet „razbijanja“ države i društva drugim metodama, različitim oblicima pritisaka, diskriminacije i segregacije. I niko ih ne štiti, nemaju nikakvu zaštitu. Nisu autori ili članovi tima stavljali Milanovića, Dodika i ostale u Izvještaj po slobodnom nahođenju i zato što im je trebala medijska pažnja. Negatori genocida su sami sebe stavili na te liste. Iskoristio bih priliku da ovdje naglasim kako smatram da je važno da konačno oni koji slijede ili vjeruju u ispravan put ideologije koja je dovela do agresije i genocida započnu s pretresanjem vlastitih stavova o događajima koji su se zbili. Da se, kako je to Jaspers navodio, „samorasvijetle“. Važno je da se nakon toga masovno i potpuno odbaci ideologija zla, prihvate i priznaju sudske presude i naučno utvrđene činjenice o zločinima izvršenim u ime ideologije zla, što zapravo predstavlja jedini put do izgradnje mira i prosperiteta regiona i bh. društva i države.

STAV: Šta nam govori činjenica da Tužilaštvo BiH sve donedavno nije podiglo niti jednu jedinu optužnicu protiv negatora genocida i drugih zločina te glorifikatora ratnih zločinaca?

DŽANANOVIĆ: Od trenutka izmjene Krivičnog zakona BiH ne izostaju direktna negiranja genocida, ali uočljivo je da se ona unutar BiH dešavaju u umanjenom obimu, posebno u javnom diskursu. Izvještajem smo prezentirali da je zabilježeno 90 slučajeva negiranja genocida, a da je godinu prije objavljivanja ovogodišnjih rezultata zabilježeno čak 693 slučaja negiranja genocida. Do izražaja dolaze intenzivnija crtanja murala, dijeljenje letaka, fotografija i na druge slične načine veličanja i slavljenja presuđenih ratnih zločinaca. Od sredine 2021. godine, kada je Zakon stupio na snagu pa do kraja maja 2023. godine, Tužilaštvo BiH je donijelo ukupno 38 naredbi o neprovođenju istrage po krivičnim prijavama za negiranje genocida. Smatram da ta praksa mora prestati i da će takav (ne)rad Tužilaštva, ukoliko se nastavi, dovesti do toga da će se opet intenzivirati javna negiranja i da će se zapravo ohrabriti negatori genocida i oni koji glorificiraju ratne zločince.

STAV: S druge strane, tim tužilaca Posebnog odjela za ratne zločine prije nekoliko dana podigao je optužnicu protiv 13 osoba, nekadašnjih komandanata i pripadnika ARBiH, koji se terete za ratne zločine nad žrtvama srpske nacionalnosti u mjestu Jošanica kod Foče u mjesecu decembru 1992. godine.

DŽANANOVIĆ: Ono što je činjenica jeste da su opet na optuženičkim klupama pripadnici ARBiH koji su branili Goražde. Zločinima u opsadi sam se detaljnije bavio i istraživao sam temu zločina nad djecom, a trenutno radim na kompleksnom naučnom projektu koji se tiče opsade i odbrane Goražda, s fokusom na počinjene zločine. Želim da naglasim da se iz razmjera i masovnosti počinjenih zločina zaključuje da zločini počinjeni nad civilima u opsadi Goražda, počinjeni i u periodu kada je Goražde imalo i status sigurne zone UN-a, predstavljaju jedan od simbola zločina nad civilima tokom agresije na RBiH 1992-1995. godine. Do danas niko nije odgovarao za smišljeno provođenje zločina nad nekoliko desetina hiljada civila koji su usljed nametnutih uslova opsade praktično preživljavali u svojevrsnom, osmišljeno organiziranom, „koncentracionom“ logoru. Civilno stanovništvo je boravilo u potpunom okruženju u konstantnoj borbi za biološki opstanak. Agresor je namjerno iscrpljivao stanovništvo tako što ga je ostavljao bez struje, vode, hrane, bez osnovnih medikamenata, adekvatnog liječenja, što je trebalo ubrzati biološko istrebljenje dominantne etničke grupe na ovom području. U tom periodu svi civilni objekti, uključujući i ratnu bolnicu, granatirani su, a civili su svakodnevno ciljano ubijani, ranjavani i umirali od gladi, smrzavali se i umirali na druge načine usljed teških nametnutih uslova.

Podržavamo da treba svako da odgovara za počinjeni zločin bez obzira na dimenzije istog i bez obzira na nacionalnu, vjersku ili bilo koju drugu pripadnost počinioca. Međutim, paradoks je da, kada je Goražde u pitanju, u fokusu istražnih organa i tužilaštava nisu brojni masovni zločini počinjeni protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom i nad civilima kao zaštićenim osobama. Nedvojbeno je da optužnice koje se podižu u ovim predmetima su u ogromnom disbalansu u odnosu na izvršena djela ratnih zločina koji su počinjeni u periodu agresije na ovu regiju i grad Goražde. S obzirom na prethodno izneseno, a imajući u vidu činjenicu da su do danas mislim protiv preko 40 pripadnika ARBiH, branilaca Goražda, podignute optužnice i da su presuđeni na 89 godina zatvora, te da se i dalje „svakodnevno“ ispituju i privode, zaključuje se da je „nejasna“ strategija pravosudnih organa koji su fokusirani na eventualno počinjene zločine pripadnika ARBiH. Generalno posmatrajući, ne smijemo zaboraviti ni Sarajevo, slučaj „Dobrovoljačka“ i brojne druge slučajeve protiv komandanata i pripadnika ARBiH. Podsjećam da za zločine u opsadi Sarajeva, u opsadama brojnih drugih gradova i prostora, nemamo podignutu niti jednu jedinu optužnicu za počinjene masovne zločine. Spomenuo sam „Memorandum 2“ i smatram i imam pravo na taj stav da je sve ovo dosljedno provođenje onoga što je tamo napisano. Pitanje je ko vodi institucije i ko upravlja ovim procesima. Kako i zašto smo se doveli do toga? Dosta je i do onih kojima je država BiH navodno na prvom mjestu i to sam spominjao, mislim da ima i njihove značajne odgovornosti u svemu ovome.

STAV: Koliko je važno postojanje institucije poput Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava UNSA? I koji su još projekti na kojima trenutno radite?

DŽANANOVIĆ: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava UNSA vidim kao ustanovu od nacionalnog značaja, kojoj se možda nekada ne pridaje adekvatna pažnja. Ne ulaže se dovoljno u naučnoempirijski rad. Mislim da bi se trebalo puno više ulagati u postojanje, kadrovsko jačanje, te jasno definirati strategiju razvoja, ciljeve i zadatke.

Već smo naveli neke od aktivnosti, a zapravo kroz naučnoistraživački rad bavim se i brojnim drugim temama. Sarađujem i s institucijama u BiH i inostranstvu. Angažiran sam na brojnim naučnim projektima od društvenog značaja, a s konačnim rezultatima će naučna i šira javnost biti upoznata. Istakao bih da će uskoro biti objavljena knjiga koja govori o zločinima na prostoru Zvornika 1992–1995. godine. Radi se o koautorskom djelu s dr. Elvedinom Mulagićem, koja je rezultat višegodišnjih primarno empirijskih istraživanja. Pribavili smo i analizirali zaista veliki fondus primarnih izvora. Između ostalog, za potrebe istraživanja mnogo smo vremena provodili na terenu, snimali vlastite izjave preživjelih žrtava, za sve ubijene popunili upitnik itd. Između ostalih, istakao bih da sam u fazi rada na dugoročnom naučnom projektu istraživanja opsade i odbrane Goražda s fokusom na počinjene zločine, što će za dvije-tri godine biti objavljeno u formi naučne monografije.

Share: