Oni koji su preživjeli, oni koji su radili, istraživali i trudili se da cijeli svijet čuje o monstruoznim zlima koje su preživjeli Srebreničani. O tome, ali i sa čim se bh. društvo suočava, govorili su Kada Hotić, potpredsjednica Udruženja ‘Majke enklava Srebrenica i Žepa’; dr. Ilijaz Pilav, Srebreničanin koji se spasio hiljade života; Hariz Halilović, socijalni antropolog u Centru za društvena i globalna istraživanja na RMIT Univerzitetu u Melbourneu; Muamer Džananović, naučni saradnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti UNSA; Edina Bećirević, profesorica na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije UNSA.
Promijenilo se što je prošlo dosta vremena. Mi smo još na putu istrage, još na putu traženja te pravde. Djelimično smo uspjeli. Ovaj prostor koji nam služi za sjećanje i koji opominje na prošlost, u tome smo učestvovali, da se dobije ovaj prostor. Odlučile smo da se borimo i da ne šutimo, da ispričamo istinu, da se svijet upozna sa ovim zlom koje bi oni počinioci najradije da zataškaju, da se o tome ne priča. Nismo htjele šutjeti. Mislili su, koji su počinili ovo zlo, da ćemo mi žene koje smo preživjele plakati, skapati za svojima od tuge. Nismo htjele. Ne kažem da prkosim životu. Prkosim zlu. Hoću da se borim. Svaka od nas sa gubicima sinova, muževa i rodbine, nećemo šutjeti. Pričamo. Mediji su nam od velike pomoći. Odašilju naše svjedočenje, naše vapaje, da saznamo gdje su naši dok nismo znali da su ubijeni i da ih dostojno pokopamo – kazala je Hotić.
Nije našla cipelu Samira, a zna kakve je obuo. Istakla je da se još uvijek se borimo i borit ćemo se. Dotakla se i toga kako se snalazila, te kako je od raznih materijala šila donji veš, pantole i suknje.
- Imala sam 50 godina kada je Srebrenica pala. Borila sam se u toku ratnih dejstava. Imali smo strašnu glad. Izborila sam se sa mnogim ženama idući u njive. Sav kukuruz smo prenijeli preko brda. Sama sam nosila 19 puta po 25 kila. Bila sam borac da prehranim porodicu. Krpila sam momcima poderane farmerke. Dobivali smo pakete, pa su bile pelene. Od padobrana sam pravila pantole i suknje. Borili smo se na razne načine. Kada smo imali strance koji su nam obećali da ćemo preživjeti čekali smo da nam neko pomogne. Međutim, prevarili su nas. Držali su nas do 1995. i sabrali u prostorima ove zgrade. Tu je bila industrijska zona. Svi su ljudi zajedno radili. Nismo se dijelili ni po čemu. Ne može se sve to ispričati, ali pričamo. Kad se Haški tribunal formirao tražili smo da budemo prisutni. Proširilo se u svijet da su bile presude koje su potvrdile da je ovdje bio genocid. Imali smo agresiju preko Drine. Naše komšije su se povinovale zlotvoru iz Srbije. To su bile takve strahote. Svaki dan smo trpjeli granatiranje svih sredstava koje je imala JNA. To je bila naša vojska koja je prešla na stranu zločinaca – prisjetila se Hotić.
Pilav je bio prvi svjedok najmonstruoznijih zločina i prvih faza realizacije genocida nad Bošnjacima u Srebrenici. Kazao nam je u čemu je najjasnije prepoznao da se ovdje ne radi o ratu iz definicija već o tako monstruoznom zločinu koji je morao biti uzrokovan zlu koje je i teško pripisati čovjeku.
- U aprilu mjesecu Srebrenica biva okupirana. Odmah slijede događaji koji su imali jednu zastrašujuću dimenziju. Široki pojas uz Drinu, naselja, biva razaran i provodi se sistematsko etničko čišćenje, masovna ubistva, progoni, ranjavanja. Granatiranja su bila svakodnevna iz Srbije. Čak su u pojedinim momentima predstavnici bili iz određenih međunarodnih organizacija. Koliko god se mi trudili da takve informacije šaljemo u svijet, u javnost, očito se o tome šutjelo. Kada govorim o genocidu, trudim se da nalgasim da genocid počinje 1992. godine, da tihi genocid traje od 1992. godine, a da je juli 1995. godine samo njegova kulminacija – rekao je Pilav.
Kada govori na tu temu, Pilav napravi komparaciju između onoga šta su preživjeli i informacija koje je spoznao čitajući knjigu ‘Usporeni genocid u Bosni’.
U toj knjizi iznenadila me hrabrost, ljudskost da postoji neko ko je bio svjetok na mjestu gdje su se donosile najznačajnije odluke, da je opisao ono što se dešavalo u sobi bez pogleda. To je jedna prostorija gdje su se održavali nezvanični sastanci petorice najmoćnijih, odnosno pet članica Vijeća sigurnosti i defakto su se tu donosile prave odluke, a konferencijsku salu sa stolom u obliku potkovice nazvao je pozorištem. Dakle, tu su se sve dešavale predstave za javnost. Opisao je upravo ono što se nama dešavalo. Opisao je da su moćni predstavnici pet stalnih članica Vijeća sigurnosti izričito od starta bili protiv toga da bi bošnjački narod mogao imati bilo kakvu dominaciju u smislu državnosti na ovim prostorima. Dakle, usporeni genocid se dešava 1992. i nije bilo neočekivano sve ono što se desilo 1995. – kazao je Pilav.
Istražujući mnoge razloge nehumanog postupanja prema žrtvama holokausta, naučnici su svojevremeno zaključili da se radi o distanci i nepoznavanju žrtve. U BiH, ako uzmemo u obzir Srebrenicu, ta priča potpuno pada u vodu jer znamo da su i najveći dželati poznavali svoje žrtve.
- Ono što je mene spasilo u Prijedoru, što sam smatrao u početku da mi je najteža činjenica, jeste da nisam bio iz Prijedora, da nisam imao dokumente, da sam bio prvi koga će ubiti. Takve su i ubijali. Čovjek koji je bio iz Višegrada i zadesio se tu u posjeti ubijen je. Čak su rekli da su ubili Murata Šabanovića. Ono što je mene spasilo u Prijedoru, uključujući i logor, jeste što me niko od dželata nije poznavao. Nisam imao školske drugove, nisam bio zaveden u evidencijama. Kad ste niko, dok dođete na red, preživi se. Niko me nije poznavao u Prijedoru, a ono što sam ja doživio u Prijedoru 1992. je apsolutno bio uspjeli pokušaj istrebljenja jednog naroda. Postojala je genocidna namjera. Logistički nije bilo mogiće ubiti 50.000 ljudi tako brzo. Također su trebali to svoje oružje i svoje snage na koridoru gdje su se tada vodile borbe oko Gradačca. Tako da su logori bili jedna opcija u kojoj su maltretirali, ubijali ljude. Ubijali su ljude poput doktora Ilijaza – istakao je Halilović.
Ubijali su ljude koji su bili korisniji svojoj zajednici. Obezglavili su zajednicu, a to je također genocidna namjera – uništiti narod tako što se odstrane vođe jedne zajendice, a te vođe su bili obrazovani ljudi.
- Bio sam na putu ono što su nazivali razmjena. Rekli su da možemo ići na razmjenu. Samo što se nisam uspio ugurati u autobus me spasilo. Biti Bošnjak u bilo kojem dijelu Bosne i Hercegovine 1992. – 1995. tamo gdje su srpski agresori okupirali sudbina je bila ista. Ove cipele su mogle biti moje. Samo sticaj nekih slučajnosti, sreća ili viša sila je meni omogućila da ovdje sjedim. Spori genocid je bio burni, rasplamsavajući genocid. Nije bilo mjesta gdje se to drugačije odvijalo. Namjera je bila ista – dodaje Halilović.
Genocid nad Bošnjacima su putem satelitskih signala pratili iz velikih svjetskih centara moći, iz svojih udobnih ureda. Džananović je kazao šta smatra da je uzrok toliko dehimanizacije nedužnog naroda.
Prostorna i vremenska namjera za izvršenje genocida nad Bošnjacima, kao ključni element je jako važna. Namjera za izvršenje zločina nad građanima Sarajeva je bila identična kao ovdje u Potočarima. Kada se govori o Srebrenici važno je da se istakne ovaj kontinuitet i upornost zločinaca, da se sa njihovog strateškog cilja da se eliminiraju pripadnici drugih naroda, svi oni koji nisu Srbi. Bili su uporni u tome. Pomenuti april 1992. ne smije se zaboraviti – rekao je Džananović.
Naglašava da je juli 1995. godine danas predmet različitih pokušaja negiranja itd.
- Projekt genocida kao takvog osmišljavaju političke elite. One ga osmisle, finansiraju, sprovode na terenu… Projekt genocida se kreće sa vrha ka dnu. Na identičan način se sprovodi i negiranje genocida – istakao je Džananović.
Emisiju možete pogledati na ovom linku.
Piše: A.H.
Izvor: Hayat.ba