POVODOM DANA NEZAVISNOSTI KRALJEVINE NORVEŠKE U TRAVNIKU ODRŽANA PROMOCIJA KNJIGA AKADEMIKA, PROF. DR. ARNE JOHANA VETLESENA

Povodom 17. maja, Dana nezavisnosti Kraljevine Norveške, u Gradskoj biblioteci u Travniku, 17. maja 2023. godine,  održana je promocija djela akademika, prof. dr. Arne Johana Vetlesena, a koja su prevedena sa norveškog na bosanski jezik.

O djelima akademika Vetlesena govorili su prof. dr. Rasim Muratović, direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu i prevodilac sa norveškog na bosanski, kao i emeritus, prof. dr. Faik Uzunović, bivši ambasador Bosne i Hercegovine u Kraljevini Norveškoj.

Arne Johan Vetlsen (1960 -  ) je jedan od najpoznatijih norveških filozofa. Profesor je Političke filozofije na Univerzitetu u Oslu. Autor je trideset knjiga i stotina naučnih radova i eseja u kojima izučavao pojam  zla.

Na prijedlog Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava profesoru Vetlesenu Univerzitet u Sarajevu je, 2015. godine, dodijelio Nagradu za mir i progres.

Arne Johan Vetlesen je markantna figura norveške naučne misli.

Vetlesen u svojim esejima o genocidu, za razliku od većine istraživača genocida, fokusira na žrtvi. On u svojim radovima posebno fokusira na intenciji prisutnoj danas da se žrtvama genocida, nameće krivnja (onim ubijenim) i sramota (onim preživjelim).

Tri su ključne ličnosti koje su uticale na Vetlesenov naučni opus. To su Jürgen Habermas, Emanuel Levinas i Zygmunt Bauman.

U svojim djelima Vetlesen dokazuje da „to što se desilo u Bosni od 1992.-1995, nije bio rat. Bio je to genocid. Planirani etničko-religiozni i seksualni genocid.  Genocid u Bosni je po Vetlesenu  imao  jednog glavnog agresora (ekstremne etno-religiozne srpske nacionaliste i jednu glavnu žrtvu civile Bošnjake.  

Vetlesenovi naučni eseji su nastojanje da se nauka koristi za razumijevanje provala barbarstva i zapretanih zločinačkih instikata koji završavaju genocidom, a sve u cilju razumijevanja uzroka, ciljeva i razmjera genocida, te prevencije genocida kao zločina i zla najvišeg ranga.

Norveški filozof Vetlesen je kategoričan da žrtva ne može biti prisiljena da oprosti. Žrtva mora biti spremna da dobrovoljno da oprost, a počinilac ga mora prihvatiti samo kao poklon koji nije zaslužen. Ne postoji niko ko bi imao pravo prisiliti žrtvu na oprost, pa ni vjerski ni politički lider. “Niko nema pravo ni davati bilo kakvo uputstvo u tom smislu. To je isključivo pravo žrtve. Oprost nije obaveza žrtve niti je pravo počinioca. Šta god ta žrtva odlučila, niko je nema prava osuđivati ili hvaliti za to što je učinila”, kategoričan je Vetlesen.

Prema mišljenju prof. Vetlesena, do pomirenja u Bosni i Hercegovini istinski ne može doći ukoliko počinioci ne priznaju ono što su počinili i ne iskažu javno kajanje za ono što su uradili. I tada, ako se to desi, niko nema pravo natjerati žrtvu da izvinjenje i prihvati. “Poznato mi je koliko se javlja poricanja i upravo ušutkivanje žrtava da govore o svemu onome što se dešavalo često može samo pogoršavati stvari, narušavati mogući postupak pomirenja. Razumljivo je da je veliki broj žrtava spreman zaboraviti sve što im se dešavalo zbog budućnosti. Ljudi su često svjesni da podsjećanje na te patnje može uzrokovati nove sukobe i nemir u društvu. Reći žrtvama da šute jednako je kao da se ponavlja iskustvo koje su proživjeli. Moralno je sumnjivo i psihološki neizdrživo da se to ostavi kao odgovornost samo žrtve, a ne samo zločinca, i to nikako ne može pomoći žrtvama.”

Vetlesen smatra šokantnom činjenicu da se skoro ništa od onoga što se dešavalo, u period 1992 – 1995, ne uči u školama i da nije dio nastavnih programa. “Ako je to tako, onda je zaista sumorna budućnost jer historija nam pokazuje da negiranje, poricanje i zaborav nemaju posljednju riječ. U kulturi življenja gdje je negiranje i poricanje uobičajeno, ukoliko ljudi i dalje žele poricati, društvo dovodi do lažnog morala i jednog će momenta izaći na vidjelo, a reakcije mogu biti veoma burne i mogu biti opasne za budućnost tog Naroda.” On je iznio i stav da zaista ne može doći do oprosta ukoliko počinilac sam ne prizna sve ono što je počinio i ne pokaže iskreno žaljenje. Ali i tada, ukoliko taj počinilac iskreno pokaže kajanje, ne može imati nikakva prava, ni u pravnom ni u moralnom smislu.

 

Share: