Iznenađujuće mali broj stručnjaka i komentatora ukazao je na sličnosti između onoga što se sada dešava u Ukrajini i onoga što se dogodilo na Balkanu prije trideset godina pod nazivom “etničko čišćenje”. Postoje dobri razlozi da se pažljivije sagleda s kakvim paralelama imamo posla, kako da shvatimo zašto se ruski agresori tako ponašaju prema civilnom stanovništvu i da uspostavimo osnovu za sudsku nagodbu i moguće pomirenje kada rat, koji je u toku, jednog dana bude završen.
Markale i Harkov
Prvo malo historije. Nakon martovskog referenduma 1992. godine, kada je 64,31% Bosanaca glasalo za nezavisnost Bosne i Hercegovine, srpski nacionalistički separatisti, podržani od jugoslavenske vojske i srpskog nacionalističkog režima Slobodana Miloševića u Srbiji, krenuli su u rat protiv bosanskog multikulturalizma. Tvrdnjom da srpskom narodu prijeti nestanak, izložili su bosansko civilno stanovništvo najvećim ratnim zločinima počinjenim na evropskom tlu od Drugog svjetskog rata, transformišući tako vlastitu agresiju u navodnu nužnu odbranu. Dugo građena i pripremana srpska nacionalistička propagandna mašinerija odigrala je ključnu ulogu. Da bi obuhvatili što širi krug srpskog naroda, srpski nacionalisti igrali su na dvije potrebe vlastitog naroda: na potrebu za odbranom od fiktivne prijetnje (“srpski narod i srpska kultura su u opasnosti”) i drugo, na potrebu sna da se ponovo uspostavi velika Srbija.
Odnos s Putinovom propagandom i njegovim vođenjem rata protiv Ukrajine je upečatljiv: “Ruski narod u Ukrajini je u opasnosti od uništenja i mora biti spašen. Ukrajina je vještačka i neodrživa država, Ukrajina je proizvod bivšeg Sovjetskog saveza, gdje je u osnovi oduvijek i pripadala”. Sam tok rata u Ukrajini je, to sada vidimo, isti kao što je bio i u Bosni: kršenje međunarodnog prava, kršenje suvereniteta države i ratni zločini protiv civilnog stanovništva.
O čemu se radi? Boris Johnson je uporedio bombardovanje bosanskih civila u tržnici Markale u Sarajevu, gdje su srpski nacionalisti u dva bombaška napada ubili 105, a ranili 234 osobe, s Putinovim bombardovanjem civila u Harkovu. Vidjeli smo i jezive slike strijeljanih civila na ulicama Buche, kao i raketni napad na željezničku stanicu u Kramatorsku, gdje je ubijeno 57 civila, među kojima su bila i djeca. Poređenje koje Johnson pravi je ispravno, ali sličnost se proteže dalje od činjenice da su ubijeni civili. To također uključuje i sadržaj o tome kako sami počinioci objašnjavaju ove zločine, kako kod kuće tako i u svjetskoj javnosti. Srpski nacionalisti optužili su bosansku Armiju da je bombardovala vlastiti narod, a sve u cilju pridobijanja simpatija Zapada i podrške NATO-a. Putinova propagandna mašinerija na sličan način krivi Ukrajince koji su “ili ubili svoje, ili su natjerali glumce da se ponašaju kao ubijeni i ranjeni civili” ‒ s ciljem da se ocrne Rusi i dobije podrška NATO-a.
Novinske slike iz Ukrajine posljednjih sedmica obilježili su izvještaji o masovnim silovanjima ukrajinskih žena, uništavanju ukrajinske kulturne baštine i novim otkrićima masovnih grobnica. Tokom rata u Bosni silovano je između 20.000 i 50.000 bosanskih žena. Tačan broj teško je utvrditi jer se procjenjuje da za svako registrovano silovanje ima 15-20 neregistrovanih slučajeva. Uništavanje bosanskohercegovačkog kulturnog naslijeđa bilo je samo po sebi cilj; 1.400 objekata islamske arhitekture i kulture sravnjeno je sa zemljom i pretvoreno u parkinge kao da nikada nije ni postojalo. Mnogi od ubijenih i nestalih civila još nisu otkriveni. Ipak, skoro trideset godina nakon rata u Bosni, nove masovne grobnice se otkopavaju. Posao je komplikovan zbog činjenice da su zločinci premještali tijela s prvobitnog mjesta zločina u takozvane sekundarne i tercijarne grobnice. Raskomadani dijelovi tijela pronalaženi su na različitim mjestima udaljenim i po nekoliko desetina kilometara. Sve je to otežavalo ekshumacije i identifikacije, kao i krivično gonjenje počinilaca ovih zločina.
Sličnosti između zlostavljanja civilnog stanovništva u Ukrajini i Bosni i Hercegovini nije samo u činjenici da se radi o ciljanim i planiranim djelima već i u tome da počinjene zločine negiraju oni koji su ih izvršili, kako u realnom vremenu tako i u retrospektivi. Genocid u Srebrenici, u kojem su tokom nekoliko dana u julu 1995. godine sistematski pogubljena 8.372 dječaka i muškarca, srpski nacionalisti još negiraju. Čak i politička elita bosanskih Srba odbija da koristi riječ “genocid”. Upotrijebiti tu riječ i prihvatiti činjenicu da je istina ono što se dogodilo u Srebrenici smatra se oblikom vlastite izdaje, kao i izdajom nacionalnih interesa. Odbijanje sudjelovanja u poricanju i relativiziranju genocida u Srebrenici svaki pojedinac u srpskom korpusu skupo plaća. Uprkos uvjerljivim presudama potkrijepljenim opsežnim dokazima Međunarodnog krivičnog suda u Haagu, poricanje genocida se nastavlja i postaje oblik testa solidarnosti s vlastitom grupom, a često i s članovima vlastite porodice (otac, brat, rođak). Poricanje je samo jedna od ključnih riječi, a revizija historije je nešto drugo. Jedno je reći “to se nije dogodilo”, a drugo je tvrditi da su mučenja, silovanja, ubijanja, ranjavanja i protjerivanja bespomoćnih žena i djece herojska djela koja zaslužuju pohvale i divljenja.
Dok veliki dio svijeta osuđuje ubistva ukrajinskih civila u Buchi, Putin odaje počast ruskim vojnicima za “njihovo veliko herojstvo, hrabrost i istrajnost”. Srpski nacionalisti na Balkanu nazivaju ulice, parkove i javne ustanove po imenima presuđenih ratnih zločinaca. Ovo se posebno odnosi na Radovana Karadžića i Ratka Mladića, koji su proglašeni krivima za genocid i osuđeni na doživotnu robiju. U upoređivanju Putina i srpskih nacionalista nema mjesta kritičkom razmišljanju. Presude Međunarodnog krivičnog suda u Haagu srpski nacionalisti tumače kao dodatni dokaz da je Zapad protiv Srba. Sankcije Rusiji Putin i njegove pristalice tumače kao dokaz antiruskog raspoloženja. I Putinov narativ i narativ srpskih nacionalista crpe svoju moć iz paranoje koja, po njima, u prvom slučaju ima svoje utočište na Zapadu, a u drugom slučaju u komšijama.
Za sada znamo relativno malo o tome kako su na ruskoj strani pripremani napadi na Buchu, Irpin i Mariupolj. Da li su vojnici dobili slobodu da siluju i ubijaju onako kako to oni žele? Ili se zločini dešavaju prema pažljivom planu i uputstvima? U svjetlu onoga što se desilo u Bosni nema razloga vjerovati da su vojnici djelovali “spontano” i u svoje ime. Doduše, neka od silovanja su bila oportunistička, ali kako piše Anne Bitsch u Klassekampenu, ona su ispunjavala određena očekivanja o “muškosti”, da se bude “sljedeći u redu”. Dakle, pojedinačni vojnik ima veći strah od negativnih sankcija zbog odbijanja učešća nego zbog onoga što je učinio, jer ono što se nudi jeste priznanje od ostalih momaka, a ne krivično gonjenje.
Silovanje pred svjedocima
Silovanje “neprijateljskih” žena i djevojčica također je od velike strateške važnosti. Silovanje označava apsolutnu moć, mogućnost i slobodu agresora da s civilnim stanovništvom učini upravo ono šta hoće. Čim grad ili selo budu zauzeti. U Bosni su se ubistva i silovanja organizovala i izvršavala javno, a srodnici žrtava bili su prisiljeni svjedočiti tim činovima. Na taj način direktne žrtve i svjedoci izlagani su maksimalnom poniženju i osjećaju nemoći, te potpuno bili prepušteni na milost i nemilost namjerama agresora. Ukratko, to je bio čin nanošenja traume koja je trebala trajati do kraja života za žrtve i njihove porodice. Traume u kojoj će se kuće i stanovi žrtava zauvijek transformisati iz nečeg sigurnog, dobrog i udobnog u prizor nečega najgoreg što se može zamisliti. Ove radnje i postupci imali su dugoročni cilj orijentisan na budućnost, odnosno na onemogućavanje obnove sigurnosti i povjerenja između različitih strana.
Djela zlostavljanja, koja se mogu pojaviti kao nešto individualno, proizvoljno i besmisleno, prilično su suptilno sredstvo za unapređenje cilja uništavanja odnosa između zlostavljača i žrtava u doglednoj budućnosti kako bi se onemogućilo da ponovo žive zajedno u miru unutar zajedničke teritorije.
Nakon Drugog svjetskog rata svi smo uzeli zdravo za gotovo da se cijeli svijet složio oko toga šta se dogodilo, ko je izazvao rat, ko je imao različite uloge u njemu, ko su bile žrtve, a ko su bili ratni zločinci. “Nacisti su bili agresori koje su saveznici porazili.” Život u svijetu u kojem se “svi” slažu s historijom i dijele istu istinu pruža iskustvo reda, sigurnosti i povjerenja. Tako je postavljen temelj za sudsku nagodbu u kojoj se sve strane mogu prepoznati. Svi su bili okrenuti budućnosti bez negodovanja i gorčine.
Nakon što je rat u Bosni okončan Mirovnim sporazumom u Daytonu, u decembru 1995. godine, postojalo je snažno uvjerenje da treba uspostaviti poredak u kojem će krivci biti osuđeni, da će žrtve dočekati pravdu i da se svi složimo oko historije iz koje ćemo učiti: “Nikad više Srebrenica”, kao što je ranije bilo: “Nikad više Auschwitz”. Međunarodni krivični sud u Haagu trebao je biti garant istine i pravde. Očekivali smo da će istina biti uvrštena u udžbenike, da će utjecati na politiku i pomoći nam da idemo naprijed – zajedno.
Nažalost, vidimo da u Bosni istinu poriču nacionalističke snage. Te snage i dalje drže u životu svoj narativ po kojem je Bosna neodrživa i da se mora raspasti. Veličaju se osuđeni ratni zločinci, negiraju se ratni zločini nad civilima i genocid u Srebrenici, a haške presude čitaju se kao dokaz neprijateljstva prema Srbima. Ilustrativno je i zloslutno da su najotvoreniji evropski pobornici Putinovih laži o takozvanoj “specijalnoj vojnoj operaciji u Ukrajini” predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i vodeći političar bosanskih Srba Milorad Dodik. Ovaj potonji posebno koristi svoj utjecaj kako bi osigurao da udžbenici iz historije za osnovnu školu u bosanskohercegovačkom entitetu RS, u kojem dominiraju Srbi, sadrže drugačiju priču od one koju uče druga djeca u Bosni. Tako imamo situaciju da se u jednom dijelu zemlje zločinci proglašavaju žrtvama, a žrtve zločincima. Ne postoji “zajednička osnova” između različitih verzija, a biti kritičan je isto što i stati na stranu neprijatelja. Sve je crno-bijelo, mi ili oni.
I pored ove negativne lekcije iz Bosne, vjerovatno ima mnogo onih koji se nadaju da će se, jednog dana, svijet u dovoljnoj mjeri složiti oko onoga šta se dogodilo u Ukrajini, da će krivci biti osuđeni, da će žrtve dobiti svoju pravdu i da ćemo svi moći da naučimo tu lekciju iz historije. Međutim, ako se suočimo s Putinovom ratnom propagandom i ispisivanjem historije s istom pasivnošću koju je međunarodna zajednica, uz nekoliko izuzetaka, pokazala prema srpskim nacionalistima tokom proteklih trideset godina, možda ćemo morati da se pripremimo za život u visoko polarizovanom svijetu. Svijetu u kojem će mnogi Rusi i dalje biti uvjereni da je Putinov rat bio oslobađanje ruskog naroda u Ukrajini, a što je još gore da smo jedni drugima potencijalni neprijatelji. Onog dana kada bombardovanje prestane, bitka za pomirenje i istinu bit će daleko od svoga kraja.
(S norveškog preveo prof. dr. Rasim Muratović, direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu; izvorni tekst je objavljen kao hronika u norveškim novinama Klassekampen, u Oslu, 18. aprila 2022. godine)