Oslobađanje Vlašića bila je najblistavija pobjeda ARBiH: Šta joj je sve prethodilo

Piše Amir Kliko za Oslobodjenje.ba

Od sredine osamdesetih godina 20. stoljeća do višestranačkih izbora u Jugoslaviji 1990, Savezni sekretarijat za narodnu odbranu proveo je niz reformi oružanih snaga kroz koje je – smanjivanjem broja ljudstva, pretpočinjavanjem republičkih štabova Teritorijalne odbrane svojoj komandi i oduzimanjem njihovog naoružanja – značajno oslabio snagu republičkih teritorijalnih odbrana. Veljko Kadijević – savezni sekretar za narodnu odbranu Jugoslavije od 15. maja 1991. do 8. januara 1992 – u svom memoarskom djelu “Protivudar, moje viđenje raspada Jugoslavije”, potvrdio je da je cilj tih reformi bio sprečavanje mogućnosti republika da formiraju svoje vojske i suprotstave se Jugoslavenskoj narodnoj armiji.

Bila je to prva, a i najvažnija, mirnodopska vojna priprema Beograda za agresiju na Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Republičko rukovodstvo SRBiH, izabrano na višestranačkim izborima 1990, zbog ovih reformi nije imalo efektivnu kontrolu nad svojom TO, a njeno naoružanje držala je JNA u svojim magacinima. Uslovi za pripremu odbrane Republike bili su veoma teški.

BOSANSKI GRB

Dodatno ih je usložnjavao međunarodni embargo na uvoz oružja i vojne opreme u sve jugoslavenske republike, koji su Ujedinjeni narodi nametnuli krajem jula 1991. zbog agresije JNA na Hrvatsku. Tek sa stjecanjem nezavisnosti, u proljeće 1992, bosanskohercegovačko državno rukovodstvo ostvarilo je uslove da formira vlastite oružane snage, što je i učinilo u jeku početka velikosrpske agresije i genocida nad bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom. Embargo na nabavku oružja i vojne opreme ostao je na snazi do kraja agresije i predstavljao je veliki problem.

Bosanskohercegovačko Predsjedništvo odlučilo je 4. aprila 1992. da izvrši mobilizaciju jedinica TO svih opština i grada Sarajeva. Ponovo je zahtijevalo od JNA da vrati naoružanje, vojnu opremu i ostala materijalno-tehnička sredstva koja je oduzela od TO. Naredilo je i mobilizaciju cjelokupnog rezervnog sastava milicije, ali i Civilne zaštite u skladu s vlastitim procjenama. Na sjednici 9. aprila donijelo je Odluku o objedinjavanju svih naoružanih snaga na teritoriji Republike koje su djelovale pod raznim oznakama i simbolima, osim snaga JNA i MUP-a. Svim oružanim sastavima naredilo je da se prijave nadležnim štabovima TO radi stavljanja pod jedinstvenu komandu i dobijanja jedinstvenih obilježja.

Rok za prijavu bio je 15. april 1992, zbog čega se taj datum uzima kao dan formiranja Armije Republike Bosne i Hercegovine. Obilježje svih pripadnika TORBiH bio “je stari bosanski grb štitastog oblika, plave boje, presječen bijelom dijagonalom sa po tri zlatno-žuta ljiljana u svakom polju i s natpisom TOBiH”. Teritorijalna odbrana dobila je od Predsjedništva države zadatak da, “u sadejstvu sa snagama MUP-a, odbrani suverenitet, nezavisnost i integritet Republike Bosne i Hercegovine i zaštiti cjelokupno stanovništvo bez obzira na nacionalnost s ciljem da se što prije obezbijede uslovi za dalji zajednički život svih građana u jedinstvenoj Republici Bosni i Hercegovini”.

Predsjedništvo je 23. juna 1992. donijelo naredbu o promjeni naziva TORBiH u ARBiH i organiziranju Oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine.

Glavni štab OSRBiH naredio je 17. jula formiranje nekoliko brigada i pukova u srednjoj Bosni. Bili su to začeci stvaranja 3. korpusa, odnosno kasnijeg 7. korpusa koji je proistekao iz dijela njegovih jedinica. Početkom jula 1992. u srednju Bosnu došle su dvije jedinice krajiških dobrovoljaca, sastavljene uglavnom od radnika zaposlenih u inostranstvu: 1. krajiški bataljon i 7. brigada. Glavni štab OSRBiH do kraja ljeta preimenovan je u Štab vrhovne komande.

Na osnovu Odluke Predsjedništva, ŠVK je ponovio 9. novembra naređenje za formiranje jedinica 3. korpusa od ljudstva dotadašnjeg Okružnog štaba odbrane Zenica, izbjeglica s područja Bosanske krajine i domobilizacijom na terenu među domicilnim stanovništvom. Za komandanta korpusa imenovan je Enver Hadžihasanović, a za komandno mjesto određena je Zenica. Od novembra 1992. do aprila 1993. formirane su sve jedinice korpusa.

Komandant 7. brigade Fikret Ćuskić sredinom oktobra 1992. uspostavio je kontakt i ostvario saradnju s Mehmedom Alagićem. Alagić je 13. januara 1993. stigao u Travnik. U međuvremenu došlo je do objedinjavanja 1. krajiške brigade i 7. brigade u 17. krajišku brdsku brigadu. Za njenog komandanta postavljen je raniji komandant 7. brigade. On je imenovao Alagića, po njegovom dolasku u Travnik, svojim zastupnikom na mjestu komandanta brigade i komandantom kasarne. Čekajući odgovarajuće rješenje od komande 3. korpusa o svom postavljenju, prikladno pripadajućem činu, Alagić je ulagao ogroman napor u obučavanju starješinskog kadra 17. kbbr.

Komandant 3. korpusa upoznao se sa Alagićem u Visokom, prilikom obilaska jedinica 17. kbbr, krajem istog mjeseca. Razgovarao je s njim i Ćuskićem o formiranju Operativne grupe Bosanska krajina. Do sredine februara, njih trojica, zajednički su radili na formiranju i planiranju njenog budućeg djelovanja.

Hadžihasanović je 8. februara naredio formiranje operativnih grupa Bosanska krajina, Zapad, Istok, Lašva i Bosna. U sastav OG Bosanska krajina – prema naredbi o njenom formiranju – ušle su 17. kbbr, 7. muslimanska brigada i 305. bbr. (Jajce). Zbog neočekivane potrebe za angažmanom na raznim dijelovima srednjobosanskog bojišta, 305. bbr. nije nikada i stvarno ušla u sastav OG Bosanska krajina.

SUKOB S HVO-om

Okosnica ove operativne grupe bila je 17. kbbr. koja se dotadašnjim borbenim rezultatima potvrdila kao potpuno osposobljena brigada da vodi borbena dejstva bilo gdje u Bosni i Hercegovini. Od 7. mbr, u sastavu OG Bosanska krajina djelovao je samo njen prvi bataljon, koji je s brojem ljudstva bio popunjen s manje od 50 % od formacije. Od 16. jula 1993. i on je izašao iz OG Bosanska krajina. Krajem zime 1994. taj bataljon je vraćen u njen organski sastav kao 37. muslimanska lahka brigada.

Komandant 3. korpusa imenovao je Mehmeda Alagića 16. februara 1993. za komandanta OG Bosanska krajina. Za njeno komandno mjesto određen je Travnik.

U sastavu OG Zapad, pod komandom Selme Cikotića, bile su 306. bbr. (Travnik), 307. mtbr. (Bugojno), 308. bbr. (Novi Travnik), 312. mtbr. (Travnik) i 317. bbr. (Gornji Vakuf). Busovačka 333. bbr. i Vitežanska 325. bbr. bile su u sastavu OG Lašva. Za komandno mjesto OG Zapad određeno je Bugojno.

Pobrojane jedinice operativnih grupa Bosanska krajina, Zapad i Lašva u aprilu 1994. godine ušle su u sastav 7. korpusa.

Alagić je, uz nesebičnu pomoć Fikreta Ćuskića, uporno radio na vojničkom i političkom afirmiranju OG Bosanska krajina. Ona je zamišljena kao okosnica za ostvarenje mogućnosti vojničkog povratka u Bosansku krajinu, što su njih dvojica maksimalno forsirali. Zbog izbijanja oružanog sukoba HVO-ARBiH u Travniku i Novom Travniku, početkom juna 1993, lokalne jedinice (312. mtbr, 306. bbr. i 308. bbr), koje su do tada bile u sastavu OG Zapad, izgubile su komunikaciju sa svojom pretpostavljenom komandom u Bugojnu. Pretpočinjene su Mehmedu Alagiću, kao najstarijem oficiru po činu u Travniku. Operativna grupa Bosanska krajina postala je vojnički znatno snažnija. Do jula 1993. u njen sastav iz OG Lašva prešle su 325. bbr, a kasnije i 333. bbr.

Ideja za formiranje 7. korpusa pojavila se još u augustu 1993. godine. Nastala je zbog vojne i političke potrebe, odnosno želje da se objedini krajiški borbeni element u srednjoj Bosni u posebnom korpusu, čije bi težište djelovanja bilo ka Bosanskoj krajini. Treći korpus imao je veliku zonu odgovornosti i visoko brojno stanje. Iz tog razloga, komandant 3. korpusa predložio je na savjetovanju starješina Glavnog štaba i komandanata korpusa u Zenici 21-22. augusta 1993. izdvajanje dijela njegovih jedinica u poseban korpus.

Prvog novembarskog dana 1993. godine Mehmed Alagić postavljen je na dužnost komandanta 3. korpusa.

Početkom januara 1994. bosanskohercegovačko Predsjedništvo donijelo je Odluku o formiranju 7. korpusa od dijela jedinica 3. korpusa. Tadašnje vojno-političke okolnosti nisu dozvolile realizaciju Odluke, tako da je formiranje 7. korpusa moralo sačekati završetak sukoba s HVO-om. Sedmi korpus počeo je s radom 7. aprila 1994, čime je ARBiH dobila svoj najmlađi korpus. Operativne grupe Bosanska krajina i Zapad su ugašene, a sve njihove jedinice ušle su u sastav 7. korpusa. U formacijski sastav tog korpusa ušle su i 27. bbr, 37. mlbr. i 370. bbr. (Donji Vakuf), koje su formirane nekoliko mjeseci ranije. Naredbom državnog Predsjedništva za komandanta korpusa postavljen je Mehmed Alagić, a za njegovog zamjenika Fikret Ćuskić. Komandni kadar operativnih grupa Bosanska krajina i Zapad prešao je u komandu 7. korpusa, koja je popunjavana i kadrovima iz njegovih brigada.

Iako se odmah po formiranju korpusa znalo da je njegov budući pravac djelovanja Bosanska krajina – kako po sastavu komande i dodijeljenoj zoni odgovornosti, tako i po izbjegličkim jedinicama koje su bile u njega uključene (17. kbbr, 27. bbr, 37. mlbr, 305. bbr. i 370. bbr) – u pogledu te činjenice nije bilo nikakvog nezadovoljstva boraca u domicilnim jedinicama.

OD KUPRESA DO VLAŠIĆA

Mir s HVO-om i deblokada puteva snabdijevanja izazvali su porast morala i unapređenje ukupnih uslova u svim jedinicama 7. korpusa. Od proljeća do jeseni 1994. one su logistički oporavljene i osposobljene za izvođenje najsloženijih borbenih radnji. Nakon niza taktičkih uspjeha – u cijeloj svojoj zoni odgovornosti od Kupresa do Vlašića – krajem oktobra i početkom novembra, 7. korpus uspješno je oslobodio strateški važan Kupres. Oslobađanje Kupresa omogućilo je stvaranje uslova za uspješnost buduće saradnje s Hrvatskom vojskom, koja je nastavila od Kupresa napredovati prema Kninu, kojeg je oslobodila u svojoj uspješnoj operaciji Oluja.

Sedmi korpus započeo je uspješna borbena djelovanja iz 1995. oslobađanjem svih dominantnih visova na Vlašiću u najekstremnijim zimskim i terenskim uslovima. To je bila najblistavija pobjeda ARBiH u cijelom odbrambeno-oslobodilačkom ratu 1992-1995. Iste godine 7. korpus sudjelovao je u deblokadi Sarajeva, ali i borbenim dejstvima u svojoj zoni odgovornosti. Kraljem ljeta oslobodio je Donji Vakuf, Babanovac i druge dijelove Vlašića, sva okupirana travnička sela, dio općine Jajce i priključio se 5. korpusu u njegovim uspješnim borbenim dejstvima u rejonu Ključa, Mrkonjić-Grada i Sanskog Mosta. Za sve vrijeme svoga postojanja, 7. korpus nije izgubio niti pedalj teritorije. Čvrsto je branio slobodnu i istrajno oslobađao okupiranu teritoriju do posljednjih dana agresije.

Share: