NIKO NIJE ODGOVARAO Džananović: Goražde je bilo u koncentracionom logoru, ali agresor nije računao na hrabre branioce

Razgovarao: Delvin Kovač

Izvor: Nap.ba

Goražde je od 4. maja 1992. boravilo u svojevrsnom koncentracionom logoru. Velikosrpski agresor znao je da tamošnje stanovništvo nema oružja da pruži adekvatan otpor. Međutim, agresorski vojnici nisu računali na hrabre branioce.

Stanovništvo nije imalo izbor - pokušati braniti sebe, svoje porodice i domovinu ili nestati? Nadljudskim naporima, s malim količinama oružja uspjeli su se suprotstaviti nemjerljivo jačem neprijatelju.

Poručio je ovo u intervjuu za Novinsku agenciju Patria naučni saradnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu Muamer Džananović.

Džananović je autor knjige "Zločini nad djecom u Goraždu tokom opsade 1992-1995." i koautor knjige "Nastanak Republike srpske: Od regionalizacije do strateških ciljeva (1991-1992)". Također je autor više od 20 naučnih radova objavljenih na bosanskom i engleskom jeziku. Do kraja godine bit će objavljena i njegova koautorska knjiga koja tematizira zločine na prostoru Zvornika u periodu 1992-1995. godine.

U Goraždu je u nedjelju, 14. maja, prvi put obilježen Dan sjećanja na ubijenu djecu u periodu od 1992. do 1995. godine. Jedini ste se do sada naučno bavili tim pitanjem, a ujedno ste i autor knjige "Zločini nad djecom u Goraždu tokom opsade 1992-1995." Možete li nam iznijeti neke od najznačajnijih činjenica do kojih ste došli u svom višegodišnjem istraživanju?

Džananović: Prije svega, želim da istaknem da su ta istraživanja rezultat rada na širem naučnom projektu. Osjećao sam u ime zajednice da je važno da utvrdimo identitete i okolnosti zločina za ubijene najmlađe sugrađane. Moram naglasiti da, kada sam započinjao istraživanja, nisam mislio da ćemo utvrditi da se radi o toliko ubijene i ranjene djece. Ali to možda na najbolji način svjedoči o razmjerama počinjenih zločina.

Dakle radi se o najmanje 120 ubijene i 428 ranjene djece u Goraždu pod opsadom. Istraživanja sam nakon toga nastavio i utvrđeni su identiteti još nekoliko ranjenih i ubijenih dječaka i djevojčica. U budućnosti planiram objaviti izmijenjeno i dopunjeno izdanje svoje knjige, pa ćemo i njih uvrstiti u djelo.

Moram da istaknem da sam prilikom istraživanja stupio u kontakt s većinom roditelja i srodnika ubijene djece i s mnogima od njih imam redovne kontakte. Ta tema je svakako za njih veoma bolna i svakodnevno tuguju, žive s mnogim pitanjima. Mi kao društvo moramo da razmišljamo i o tome.

Dakle, krajnji rezultat mojih istraživanja nije bio samo da utvrdim broj. Moja istraživanja i moj naučni opus puno je širi od toga. Želio sam da govorimo o djeci, o tome ko su ona bila, zašto su ubijena, ko im je još ubijen u porodici, ko je od granate od koje su oni ubijeni još ubijen, kako su se zvali, kako su izgledali. Da pored njihovih porodica i srodnika i mi razmišljamo o tome koliko bi godina danas imali, čime bi se bavili, kako bi izgledali, da li bi imali svoju djecu. Sve su to pitanja koja postavljaju njihovi roditelji, njihova braća i sestre sami sebi.

Pitajmo se barem jednom u godini šta smo učinili za njihove roditelje, srodnike, srodnike svih žrtava. Traume koje su oni preživjeli su transgeneracijske i mi kao zajednica moramo da budemo svjesni toga i da budemo puno odgovorniji prema tom pitanju. Važno je da je konačno uspostavljen i Dan sjećanja na ubijenu djecu u Goraždu. Zahvaljujem se inicijatorima ideje na mogućnosti da i ja i moja istraživanja budemo konsultovani oko toga.

Do sada za troipogodišnju barbarsku opsadu Goražda, tokom koje je ubijeno više od 2.000 civila, među kojima, kako ste i sami naveli, najmanje 120 djece, nije podignuta nijedna jedina optužnica. S druge strane, herojskim borcima koji su časno branili grad, poput recimo Ahmeta Sejdića, Ibre Merkeza, Ešefa Hurića... već je suđeno za "zločine" koje nisu počinili. Gdje je tu pravda i zašto se žrtve pokušavaju izjednačiti sa zločincima?

Džananović: Stanovništvo u Goraždu je od 4. maja 1992. boravilo u svojevrsnom koncentracionom logoru. Agresori su predviđali brzo "preuzimanje vlasti", slično kao i u okolnim gradovima i činjenje zločina i protjerivanje stanovništva u narednom periodu. Velikosrpski agresor znao je da stanovništvo u Goraždu nema oružja da pruži adekvatan otpor. Goražde 4. maja nije imalo bolnice, nije imalo dovoljno medicinskog materijala, pristizale su desetine hiljada protjeranih s prostora Višegrada, Foče, Rogatice, Čajniča, itd., te se već tada usložnjavala situacija s nedostatkom hrane, smještaja, zdravstvene brige...

Sve realne procjene su išle u pravcu da će se ovdje počiniti ono što se činilo u drugim općinama, odnosno da će Goražde pasti vrlo brzo pod kontrolu agresora. Međutim, agresorski vojnici nisu računali na hrabre branioce. U odbrani Goražda, pored domicilnog stanovništva, identičan doprinos dali su protjerani s okolnih prostora. Stanovništvo nije imalo izbor - ili pokušati braniti sebe, svoje porodice i svoju domovinu ili nestati? Nadljudskim naporima, s malim količinama oružja suprotstavili su se nemjerljivo jačem neprijatelju.

Uzevši u obzir razmjere počinjenih zločina nad civilima, frustrirajuće je da 31 godinu od ispaljivanja prvih projektila i artiljerijskog djelovanja po civilnom stanovništvu i civilnim objektima Goražda u opsadi niko nije odgovarao za počinjene zločine. U posljednje vrijeme podignuto je nekoliko optužnica koje se uglavnom fokusiraju na zločin počinjen u Lozju 22. maja 1992. godine, no zločini su činjeni kontinuirano tri i po godine, sistematski i na širem prostoru i kantonalno i državna tužilaštva morali su nešto konkretno učiniti.

Ima li ikakvih naznaka da bi u nekoj bliskoj budućnosti pravosudne institucije, prije svih tužilaštvo u Goraždu, mogli početi raditi svoj posao? Hoće li građani Goražda koji su svjedočili brutalnoj agresiji na svoj grad ikada dočekati pravdu?

Džananović: Podržavamo da treba svako da odgovara za počinjeni zločin bez obzira na dimenzije istog i bez obzira na nacionalnu, vjersku ili bilo koju drugu pripadnost počinioca. Međutim, paradoks je da, kada je Goražde u pitanju, u fokusu istražnih organa i tužilaštava nisu brojni masovni zločini počinjeni protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom i nad civilima kao zaštićenim osobama počinjenim primarno nad Bošnjacima u opsadi, ciljanom grupom kao takvom.

Nedvojbeno je da su optužnice koje se primarno podižu protiv Bošnjaka u ovim predmetima u ogromnom disbalansu u odnosu na izvršena djela ratnih zločina koji su počinjeni u periodu agresije na ovu regiju i grad Goražde. Danas se kontinuirano provode istražne radnje, saslušavaju, optužuju i procesuiraju pripadnici ARBiH, a s druge strane tek posljednjih godina imamo podignute optužnice, s tim da neki osumnjičeni žive u Srbiji i nedostupni su domaćem pravosuđu.

Što se tiče vašeg pitanja, nisam siguran, s obzirom na vremensku distancu i na tempo rada da će ovozemaljska pravda biti zadovoljena. I da je poneko presuđen opet ne bi bila zadovoljena s obzirom na razmjere počinjenih zločina.

S prethodnim u vezi zato je važno da lokalne vlasti čine puno više na kulturi pamćenja svega onoga što se dešavalo u Goraždu, ali i u cijeloj Bosni i Hercegovini. Goražde je moralo da ima memorijalni centar edukativnog karaktera o svemu onome što se dešavalo u Goraždu, ali i na širem prostoru. Zbog specifičnih političkih prilika Goražde mora da postane mjesto adekvatne memorijalizacije svega onoga što se dešavalo barem u gornjem Podrinju. Nažalost danas nemamo ni simbol sjećanja, ni spomen-sobu na ubijenu djecu.

Share: