Dok postoje "oni", postojimo i "mi"

Dok postoje ‘’oni’’, postojimo i ‘’mi’’ koji neumorno ispoljavamo svoje zajedništvo riječju i djelom, pokazujemo ga, potvrđujemo i dokazujemo svima oko sebe. U praktičnom smislu, ideja o ‘’nama’’ bila bi besmislena kada ne bi bila povezana sa idejom o ‘’njima’’. Bojim se da to pravilo ne obećava ostvarenje sna o svijetu bez nasilja. Zlo je trivijalizovano, a najvažnija posljedica toga je to što postajemo sve neosjetljiviji na njegovo prisustvo i manifestacije. Za zlodjela više nije potrebna motivacija. Ona su iz klase svrhovitih (zapravo smislenih) činova prešla u prostor koji je za sve veći broj ravnodušnih posmatrača prijatna razonoda i zabava.
Ovako je govorio sociolog broj jedan u svijetu Zygmunt Bauman pred samu smrt koja ga je zadesila prije tri godine, 9. januara 2017, u Leedsu u Engleskoj.
Zygmunt Bauman rođen je 1925. godine u Poznańu u Poljskoj i bio je, i ostao, jedan od najvažnijih i najuticajnijih sociologa i filozofa. U svojim djelima posebno se bavio problemima globalizacije, modernizma, postmodernizma, konzumerizma i etike. Objavio je više od šezdeset knjiga, od kojih se većina ubraja u klasična djela sociološke literature.
Po mišljenju mnogih, njegova najpoznatija knjiga je “Modernity and The Holocaust” (Modernost i holokaust) za koju je dobio evropsku Amalfi nagradu za sociologiju 1989. godine.
U ovom djelu Bauman analizira najmračniji dio XX stoljeća – istrebljivanje Jevreja od nacista. Bauman razmatra holokaust u uzajamnoj vezi sa modernim društvom i razvojem tehnologije i birokratije. Masovna ubistva nisu moderan izum, kaže Bauman i nastavlja: Historija je puna neprijateljstava među zajednicama i sektama, uvijek uzajamno štetnih i potencijalno destruktivnih, koja često buknu kao otvoreno nasilje, ponekad odvedu do pokolja, a u nekim slučajevima rezultiraju zatiranjem cijelih populacija i kultura. Na pojavnoj ravni ta činjenica negira jedinstvenost holokausta. Modernost nije ispunila obećanje. Modernost nije uspjela. Ali modernost ne snosi odgovornost za epizodu holokausta – jer genocid prati ljudsku historiju od početka.
Za potpuno razumijevanje zločina holokausta neophodno je, kaže Bauman, sagledati nacističko nipodaštavanje ljudskih prava i vrijednosti. Između ljudskih prava i vrijednosti i nacizma postoji samo negativan odnos. Ovaj negativni odnos je međusoban.
Suština nacizma je da ne prepoznaje prepoznatljive ljudske vrijednosti i ne priznaje ljude. Kada se ovo zna, onda se može tvrditi da nacizam, sa svojom kolektivnom ideologijom prenosi pojam o vrijednosti od individualnog na kolektivni plan, što znači: od ljudske osobe na rasu.
Poricanje onog ljudskog kod žrtve značilo je da žrtva u susretu sa fizičkom smrću nema nikakav moralni status niti bilo kakvu, uključujući, ni ljudsku vrijednost. To planirano poniženje ili bolje reći odricanje vrijednosti briše svaki trag žrtvine vrijednosti. Lično vrijednosno odricanje prethodi ljudskoj fizičkoj smrti. Smrt je u blizini života koji treba smrt i zato nema borbe da se život zadrži nego se ima želja da se on okonča. Odricanjem od svih vrijednosti žrtva uzima na sebe jedan dio smrtne presude i postaje njenim egzekutorom. Oduzeti ljudima osjećanje ljudskosti znači oduzeti im sposobnost razuma i to je prvi korak za pokopavanje ljudskih sposobnosti za izvršavanje moralnih relacija prema drugim ljudima.

”Mi” i “oni”

Kada je riječ o zlu koje holokaust proizvodi, tvrdi Bauman, to nije samo zlo koje dolazi od disciplinovanih ljudi u uniformama koji prate i provode stroga pravila od tačke do tačke. Prije nego što su obukli uniforme to su bili dobri očevi svoje djece, prijatni muževi svojih žena, pomagali svojim komšijama i prijateljima u nevolji i slično. Izgleda gotovo nemoguće da su ti isti ljudi mogli ubijati nezaštićenu djecu, silovati maloljetnice i odvoditi muškarce u logore i tamo ih maltretirati i ubijati. Međutim, u birokratskoj svijesti nema mjesta za moralne dileme. Ovdje je riječ o tehnološkom procesu: je li on prikladan ili nije. Proces izvršenja zločina se definiše kao tehnički zadatak. U ovakvom sistemu učesnici birokratskog procesa osjećaju zadovoljstvo nakon izvršene radnje koju je autoritarni sistem naložio.
Šta je sa moralom prilikom izvršavanja masovnih zločina kao što je bio holokaust?
Bauman piše da kao rezultat susreta ega i alter ega imamo stanje gdje ja nisam gospodar situacije ili je situacija dobila takvu dimenziju gdje ja ne mogu vladati sobom. U ovakvim situacijama onaj drugi je kuga, morà ili u najboljem slučaju izazov. Ovdje nema moralnih niti bilo kakvih drugih normi. “Oni” - onaj drugi - su neprijatelji i ograničenje za moju - našu - slobodu. Do neutralizacije moralnog djelovanja osnovnih moralnih impulsa dolazi kada se oni učine irelevantnim.
Nacizam je uživao u neutraliziranju, izoliranju i marginaliziranju onih drugih koristeći sve mogućnosti modernog industrijskog društva, transport, nauku, birokratiju, tehnologiju i naročito masmedije. Bez ovoga holokaust je nezamisliv i nemoguć. Holokaust je bio, dakle, rutinski birokratsko-tehnički zadatak koji se mogao pripremiti i izvršiti od specijalizovane grupe eksperata i specijalista za razne oblasti. Ali, sve ovo se nije moglo pripremiti i realizovati prije nego se objekt buduće birokratske operacije - u ovom slučaju Jevreji - izbriše iz svakodnevnog nacističkog horizonta. Onaj ljudski, svakodnevni odnos zamijenjen je “apstraktnim pojmom – metafizičkog Jevreja”. Jevreji su sada postali “oni”, “alter ego”, “kuga”, “čudovište”, “korov” koji je trebalo istrijebiti, očistiti, uništiti.
Po Zygmuntu Baumanu, dva su glavna razloga što se holokaust, u suprotnosti sa drugim akademskim studijama, ne može razmatrati kao pitanje od čisto akademskog interesa i što se holokaust ne može reducirati samo na historijsko istraživanje i na filozofsko promišljanje.
Prvi razlog je teorijski: holokaust, iako je, kao centralni historijski događaj, izmijenio historijski tok, nije izmijenio puno od našeg razumijevanja te historije. Holokaust nije vidljivo uticao na našu predstavu o savremenim historijskim tendencijama i njihovom značenju.
Društvene nauke, računajući tu i sociologiju, u velikoj mjeri su nedodirljive i nevine i zauzete su stalnim marginalnim istraživačkim poljima. Tu je još i iluzija o skrivenim mogućnostima savremenog društva. Zbog toga se naše razumijevanje faktora i mehanizama, što ih je proizveo holokaust, ne razvija dalje. I zbog toga smo mi izvan mogućnosti razumijevanja opominjućih signala što su se tada pojavili u otvorenoj svjetlosti i u punoj formi.
Drugi razlog je praktični: Bez obzira na to šta se dešava sa historijskim napretkom, ne dešava se ništa naročito sa historijskim proizvodima koji sa velikom očiglednošću sadrže uslove za holokaust. Ili mi u svakom slučaju ne možemo biti sigurni da se dešava nešto značajno.
Mi ne možemo tvrditi da su faktori koji su doveli do holokausta 1941. godine izmijenjeni (eliminisani) danas. Ona ideologija i onaj sistem koji su bili iza leđa Auschwitza su još uvijek prisutni.
Da bismo formulisali to brutalno i da bismo bili zabrinuti za to što sada znamo, a znamo da živimo u društvu koje je učinilo holokaust mogućim, moramo vršiti istraživanja o holokaustu jer mi ne znamo gdje stoji mogućnost da se ovo ponovo desi, gdje su mogućnosti za nove genocide i nove ukočene i nijeme žrtve što čekaju svoje dželate. Moramo upamtiti da ovo društvo ne sadrži ništa što može spriječiti holokaust iznova.

Vječiti rat za vječiti mir

Ovdje nije kraj kratkog podsjećanja na široki Baumanov naučni opus. Evo, na godišnjicu Baumanove smrti, njegovih osnovnih promišljanja za one koji govore: “Dosta nam je prošlosti. Daj ti nama sadašnjosti i budućnosti”. U knjizi, koju je na norveški prevela Mette Nygård, a objavila izdavačka kuća Vidarforlagets Kulturbibliotek iz Osla, 1998. godine, pod naslovom “Globalizering og den menneskelige konsekvenser” (Globalizacija i ljudske posljedice), Bauman piše da za nekoga globalizacija znači nešto što se mora realizovati da bi ljudi bili sretni, za druge je to pak razlog za nesreću. Ali i za jedne i za druge globalizacija je proces kao neizbježna sudbina. Te nevidljive snage su transnacionalne iako su nacionalne države okvir za obračun prihoda, rashoda i profita naravno, ali sve drugo je skriveno u misterioznoj magli. Ova misteriozna magla okružuje nacionalne države i priprema ih za laganu smrt.
Razlozi zbog kojih ova smrt dolazi nisu potpuno poznati, osjećanje koje se zbog toga razvija je nesigurnost, a većina čezne za vremenima ili stanjem u kojem se imala “puna kontrola”. Misao o globalnom neredu je realna. Situacija je takva da izgleda niko nema kontrolu ili još gore – utisak je da se ne zna šta ustvari znači imati kontrolu? Globalizacija, to je novi svjetski poredak gdje su stvari izvan kontrole. Globalizacija se ne tiče onoga šta svi želimo i hoćemo, nego se globalizacija tiče onoga šta se dešava sa nama svima. A dešava se nešto što u toj magli rade anonimne snage iza kojih se pojavljuje fabrički proizvedena džungla koja se pojavila kao znak teške stvarnosti.
Bauman nastavlja, objašnjavajući globalizaciju kao ništa drugo nego proširenje tržišta i njegove logike u svim sferama života. Evropske nacionalne države nemaju snage niti dovoljno manevarskog prostora da pritisnu dugme koje može spriječiti da se, samo u nekoliko minuta, one same i firme u njima sruše kao kula od karata. U takvoj situaciji nacionalne države sadržavaju samo ono obavezno – aparat za nasilje, odnosno ponižavanje onih drugih, uglavnom manjina kao žrtvenih jaraca.
Kada je njihova materijalna osnova uništena, suverenitet i nezavisnost nevažeći, onda je samo služba sigurnosti nacionalnih država spremna za velike ludosti. Globalni svijet finansija i industrija informacija imaju interese za tako slabe države. Slabe države su upravo ono što novi svjetski poredak želi zbog sopstvene reprodukcije. Kao takve, te države se mogu jednostavno reducirati u lokalne policijske stanice koje mogu voditi “lokalne firme” bez opasnosti za globalnu slobodu glavnog gazde. Tada nije teško slabe države zamijeniti globalnom kontrolnom vlašću. Ekonomska globalizacija i politička fragmentacija (lokalizacija), iako su u alijansi i dvije strane jednog procesa, one su u međusobnom ratu.
Globalizacija daje priliku onima ekstremno bogatim da novac zarade brzo. Uz korištenje nove tehnologije bogati ulaze na različite strane svijeta veoma brzo, ali samo tamo gdje će sigurno zaraditi. Tako globalizacija sadrži paradoks, a to je da jednu trećinu svijeta čini bogatim, a dvije trećine svijeta baca u totalno siromaštvo. Oni bogati odranije trebaju siromašne da bi se održavali bogatim. Novobogati trebaju one siromašne da bi se i sami obogatili i održali bogatim. Društvena cjelina sačinjena je od hijerarhijske podijeljenosti lokalnih autoriteta koji na vrhu imaju superlokalni autoritet što nadgleda i kontroliše one ispod sebe.
Po mišljenju Baumana, jedna od posljedica globalizacije bit će stalna reorganizacija svijeta i dugoročni rat za kontrolu prostora. Bit će to vječiti rat za vječiti mir. Jedan od ciljeva toga rata bit će: postaviti svijet na zvanično priznatu i državno stimulisanu kartu, što znači istovremeno diskvalifikaciju svih drugih objašnjenja svijeta i proizvođača geografskih karata. Sve postojeće geografske karte koje su egzistirale prije globalizacije nadoknadit će se jednom “objektivnom” kartom koja će biti izrađena na osnovu praktične premoći, koja će biti nastavak idealno zamišljenog stanja stvari u svijetu. Međutim, druga faza tog procesa bit će mnogo teža, a ona će se ticati “stanja na terenu” na osnovu nacrtanih karata i kartografovih zamisli, planova i želja.
U današnjem svijetu je pokretljivost nešto što se puno traži. Istovremeno, osloboditi se odgovornosti za posljedice djelovanja je također nešto što se puno traži. Troškovi za posljedice nisu uračunati u ukupni račun investiranja. Kao što je profit bio glavni cilj djelovanja nekad, sada je neodgovornost za posljedice djelovanja glavni cilj aktivnosti. Razmak koji se napravio podjelom svijeta na kontinente pokazao se prevaziđenim. Nacionalne države se žrtvuju za globalizaciju, a nacionalni identitet za kolektivni, kulturni, civilizacijski...
I pored ovakvih sumornih događanja i predviđanja, čovjek treba biti optimista da bi doživio 91 godinu, koliko je, uprkos svemu, doživio Zygmunt Bauman. Zygmunt Bauman, partizan, komunista, oficir bezbjednosti, anticionista, humanista i univerzitetski profesor. Zygmunt Bauman državljanin Poljske, SAD-a, Kanade, Australije, Izraela, Engleske. Zygmunt Bauman, građanin svijeta.

(Autor je direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu)

Testk je originalno objavljen u Oslobođenju, 9. i 10. januar, kao i na Oslobodjenje.ba.

Share: