Kliko: Ideja Herceg-Bosne živi kroz Hrvatski narodni sabor

Izvor: Al-Jazeera Balkans

Piše: Sanadin Voloder

Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu objavio je knjigu dr. sc. Amira Klike pod naslovom Rat u srednjoj Bosni 1992-1994. godine.

U knjizi, v.d. direktor Instituta, detaljno analizira hrvatsku državnu politika naspram Bosne i Hercegovine i njene posljedice u srednjoj Bosni, ali i u dolini rijeke Neretve. Borbena djelovanja u srednjoj Bosni u periodu 1992-1994. godine također su značajan segment knjige.

Autor je s posebnom pažnjom obradio oružane sukobe Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije Republike BiH (ARBiH) u svim srednjobosanskim općinama gdje su se dešavali, uključujući Konjic i Prozor. Obrađeni su i zločini nad civilnim stanovništvom i ratnim zarobljenicima pri čemu se Kliko nije rukovodio nacionalnom pripadnošću žrtava i počinitelja zločina nego dokumentarnom građom koju je imao na raspolaganju tako da se u njegovoj knjizi može čitati o zločinima u Han Ploči, Vrbanji, Stupnom Dolu, Ahmićima... ali i u Miletićima, Trusini, Bikošima, Grabovici...

Kako je došlo do rata, šta su bili hrvatski politički ciljevi u Bosni i Hercegovini, kako su se odvijale ratne operacije, koju je strategiju i taktiku primjenjivala Armija Republike Bosne i Hercegovine u srednjoj Bosni, kako su ratni protivnici postali ratni saveznici, da li je Federacija Bosne i Hercegovine "novo Tuđmanovo ruho za Hrvatsku republiku Herceg-Bosnu" (HRHB) samo su neka od pitanja na koje ova obimna knjiga od 1.148 stranica daje jasne odgovore.

Knjiga je pored naučne i šire javnosti već izazvala i ozbiljno regionalno zanimanje historičara. Ugledni zagrebački portal Historiografija.hr obavijestila je hrvatske čitatelje da je objavljena knjiga Rat u srednjoj Bosni 1992-1994. godine, autora dr. sc. Amira Klike, i podsjetila ih kako je dr. sc. Davor Marijan objavio 2018. godine knjigu Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994. što im omogućava da mogu napraviti njihovu usporedbu.

    Koji je osnovni motiv i cilj osnivanja Hrvatske zajednice Herceg-Bosna (HZHB)? Kakve su posljedice njene politike za Hrvate u srednjoj Bosni, dolini Neretve i u Bosanskoj Posavini, odnosno da li je politika HZHB planirano i namjerno iseljavala Hrvate s tih prostora?

- Osnovni cilj HZHB, zbog kojeg ju je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i osnovao preko svojih poslušnika u Bosni i Hercegovini, jeste rastakanje i uništenje bosanskohercegovačke države kako bi se njeni znatni dijelovi teritorije preko HZHB pripojili Republici Hrvatskoj. Herceg-Bosna nije trebala dugo potrajati. Samo onoliko dugo koliko bi joj trebalo da postigne da se Bosna i Hercegovina kao država raspadne što bi omogućilo Hrvatskoj da se teritorijalno proširi na nju. Time bi nestali razlozi za dalje postojanje HZHB. Franjo Tuđman nije želio niti je stvarao dvije hrvatske države na teritoriji bivše Jugoslavije. Želio je jednu, ali prostorno veliku. Da bi se omogućio i ubrzao proces raspada Republike Bosne i Hercegovine, HZHB je politički i vojnički uspostavljala saradnju s velikosrpskim agresorom. Isti razlog veže Dragana Čovića za Milorada Dodika. Vrijeme ide, ali velikodržavne ideje bosanskohercegovačkih susjeda ne slabe iako se smjenjuju njihovi protagonisti.

Što se tiče drugog pitanja, Franjo Tuđman želio je dio Bosne i Hercegovine priključiti Hrvatskoj. Taj teritorij ocrtao je kroz HZHB. Njen teritorij nije obuhvatao sve krajeve Bosne i Hercegovine u kojima su živjeli Hrvati. Drugi problem jeste što je na teritoriji HZHB u vrijeme njenog proglašenja živjelo preko polovice nehrvatskog stanovništva. Za te probleme našao je rješenje u premještanju stanovništva. Plan je bio jednostavan. S teritorije HZHB iseliti Bošnjake i Srbe, a na nju naseliti Hrvate iz krajeva koje nije mogla obuhvatiti. To je bio mirnodopski plan, te ga je nazivao "humanim preseljavanjem" jer je tvrdio, a ne znam je li u to i stvarno vjerovao, kako bi to spriječilo međusobni srpsko-hrvatski rat. Kada se rat ipak desio, formirao je oružane snage HZHB kako bi nasilnim metodama i pritiscima proveo svoje ideje teritorijalne podjele Bosne i Hercegovine i premještanja stanovništva. Te oružane snage etnički su čistile HZHB kako bi napravile prostor za useljavanje Hrvata s teritorije koju HZHB nije mogla zahvatiti. Da bi se ti Hrvati privolili da ostave zavičaje i pređu u granice HZHB trebalo ih je podstaknuti propagandom da je s muslimanima nemoguć i nesiguran zajednički život. Obzirom da to nije bilo uspješno, formirao je i oružane snage HZHB i na tim teritorijama kako bi isprovocirao sukobe sa Armijom Republike Bosne i Hercegovine ne bi li strahom natjerao Hrvate na iseljavanje kada sama propaganda nije davala željene rezultate.

Nažalost, strah je pravio rezultate, te su se Hrvati masovni iseljavali s teritorije Zenice, Travnika, Kaknja, Vareša, Bugojna. Da bi strah Hrvata od odmazde ARBiH bio ojačan, Hrvatsko vijeće obrane počinilo je nekoliko masovnih zločina nad Bošnjacima, a najtužniji primjer su Ahmići, Han Ploča, Stupni Do, Vrbanja... S punom sigurnošću tvrdim da je HVO započeo sukobe u Zenici, Kaknju, Varešu, Žepču, Travniku, a možda i Bugojnu, kako bi napravio situaciju koja bi dovela do iseljavanja Hrvata s tih prostora na teritoriju HZHB koja je prethodno nasilno etnički očišćena od Bošnjaka i Srba da bi imala uslove za prihvat i smještaj iseljenih Hrvata. Možemo zaključiti da su najgore i najteže posljedice politike HZHB na prostorima koje ste spomenuli radikalan gubitak hrvatskog stanovništva koje je tu stoljećima živjelo i to u znatno visokom broju. U Bosanskoj Posavini gotovo da ih više i nema.

    Saradnja između tri zaraćene strane u Bosni i Hercegovini tokom četiri godine rata jako je složena. Kakav je bio odnos HVO-a s vojskom bosanskih Srba u srednjoj Bosni?

- Različit. Ovisio je o vremenu, prilikama, potrebama i uslovima. U prvoj ratnoj godini, na teritorijama planiranim za HZHB, odnosno za priključenje Hrvatskoj, a koje su bile izložene velikosrpskoj agresiji HVO je nastojao imati korektne odnose sa ARBiH. Nije to bio iskren odnos. HVO je samo želio iskoristiti ARBiH za odbranu teritorije buduće HZHB i sasvim sigurno bi u narednoj fazi, nakon pacifikacije svog ratišta prema Vojsci Republike Srpske, pokušao izbaciti ARBiH. To se i desilo u Travniku, Bugojnu, Kiseljaku, Varešu i Žepču naredne ratne godine. Iz ovog razloga HVO je u prvoj ratnoj godini nasilno preuzimao samo one srednjobosanske općine koje nisu bile izložene velikosrpskoj agresiji poput Busovače, Novog Travnika, Gornjeg Vakufa, Prozora i Kiseljaka. Nije smio riskirati u Jajcu, Travniku i Bugojnu. Na žepčanskom bojištu Ivo Lozančić, komandant 110. xp brigade HVO-a, imao je odlične odnose s VRS-om od početka rata. Redovno se hvalio pretpostavljenim starješinama da mu pukovnik Arsić nudi da zajednički "protjeraju balije". Srbe nije zanimalo Žepče. Htjeli su samo da im HVO prepusti Usoru kako bi povezali Teslić s Dobojem i to je razlog zašto se usorski HVO nije udružio u drugoj ratnoj godini s VRS-om, a žepčanski jeste. Čelništvo HZ HB je znalo da se na prostoru Žepča HVO ne može vojnički nositi sa ARBiH osim ako se ne poveže s VRS-om i da VRS nema interes da preuzme Žepče.

Dakle, HVO je mogao sarađivati s VRS-om u borbi protiv ARBiH bez bojazni da će to Srbi iskoristiti i preuzeti Žepče. Međutim, Usora je bila potpuno druga priča. Usorski HVO je znao da nikada neće moći izbaciti VRS iz Usore ako je jednom pusti da uđe. Također je znao i da je ne može odbraniti od VRS-a bez saradnje sa ARBiH. Iz tih razloga se, na tako geografski bliskom prostoru, HVO Žepča okrenuo saradnji s VRS-om u borbi protiv ARBiH, a HVO Usore saradnji sa ARBiH. Na ovom primjeru može se vidjeti kako su odnosi HVO-a prema VRS-u bili radikalno različiti u određeno vrijeme i na određenom prostoru.

Što se tiče ostatka srednje Bosne, kada je započeo opći rat sa ARBiH, u proljeće 1993. godine, HVO se na svakoj općini nastojao teritorijalno povezati s VRS-om zbog logističkih puteva. Povezao se u rejonu Kiseljaka i Vareša. Na prostoru Gornjeg Vakufa i Prozora nije mu trebala ta povezanost jer je imao neometanu saobraćajnu komunikaciju s Hrvatskom. Bez fizičke veze s VRS-om bila je lašvanska enklava HVO-a koja je obuhvatala dijelove općina Novi Travnik, Travnik, Vitez i Busovača. Do sredine juna 1993. godine HVO je nastojao pravcem Nova Bila-Slimena-Vilenica-Mešćema ostvariti fizički spoj s VRS-om u širem rejonu Komara i pravcem Nova Bila-Guča Gora-Krunova-Vlašić. Nije imao snage da to učini.

Od januara 1993. godine do Vašingtonskog sporazuma HVO je uporno pokušavao ovladati putem Kiseljak-Busovača kako bi svoju lašvansku enklavu preko Kiseljaka povezao sa VRS-om na Ilidži. Ni na tom pravcu nije uspio. Saradnja je imala i drugu prirodu, ratnoprofitersku, ali i vojničku. Tako je, na primjer, kiseljački HVO skupo plaćao municiju od VRS-a. U jednoj prilici platio je čak 1.000.000 DM kaucije za srpski tenk T55 s posadom za pokušaj ovladavanja putem prema Busovači. Cijene koje je VRS naplaćivala HVO-u bile su astronomske. Obični puščani metak kiseljački HVO je plaćao 3-4 DM po komadu.

    Kako i na koji način danas živi ideja Herceg-Bosne? Može li se reći da je Hrvatski narodni sabor nasljednik ideologije Herceg-Bosne kojoj je presuđeno u Hagu?

- Ideja Herceg-Bosne živi upravo kroz Hrvatski narodni sabor, ali nije zamrla ni u nekim drugim hrvatskim nacionalnim institucijama kao ni u javnom diskursu znatnog dijela bosanskohercegovačkih Hrvata. Ovo je odgovor i na vaše drugo pitanje, ali može se ponoviti. Hrvatski narodni sabor baštinik je velikodržavne politike Franje Tuđmana i nastojat će je oživjeti ako se stvore povoljni međunarodni uslovi kakvi su izgledali oni s početka devedesetih godina 20. stoljeća. Ta politika se kao žeravica u pepelu ognjišta čuva u Hrvatskom narodnom saboru i čeka povoljan trenutak da je neko raspuše do vatrene oluje.

Izvor: Al Jazeera

 

Share: