U Žepču održano predavanje 'Srebrenica – najveće stratište Bošnjaka u njihovoj historiji'

U subotu, 6. jula 2019. godine u organizaciji Asocijacije „Fatma“ OO Žepče i Udruženja „Spektar“ u sali Općinskog vijeća Žepče održano je predavanje o temi „Srebrenica – najveće stratište Bošnjaka u njihovoj historiji“. 

Predavači su bili naučni saradnici i istraživači Univerziteta u Sarajevu, Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, dr. sc. Amir Kliko, v. d. direktora Instituta, mr. sc. Merisa Karović‒Babić i dr. sc. Meldijana Arnaut Haseljić.

Dr. sc. Amir Kliko, naučni saradnik, govorio je o temi Srebrenica – najveće stratište Bošnjaka u njihovoj historiji, gdje je iznio relevantne činjenice i podatke o planiranju i izvršenju egzekucija, najbrutalnijih ubistava, progona i ostalih zločina protiv čovječnosti, na prostoru u i oko Srebrenice od 1992. godine, do završetka ratnih dejstava. Također, dr. Kliko iznio je podatke o učešću SR Jugoslavije i Vojske RS u planiranom etničkom čišćenju srebreničkog teritorija, likvidaciji i raseljavanju Bošnjaka. „Pojas od 50 km s lijeve strane Drine, morao je biti etnički očišćen od većinskog bošnjačkog stanovništva kako bi se evropska Srbija sa srednjovjekovnim mentalitetom svojih većinskih stanovnika lijepo osjećala“, istakao je dr. Kliko.

Mr. sc. Merisa Karović–Babić, viša stručna saradnica, govorila je o temi Srebrenica: sigurna i demilitarizovana zona – “Vi ste sada pod zaštitom UN-snaga”, Philippe Morillon, 11. mart 1993. Autorica se ukratko osvrnula na kontekst u kojem je Srebrenica proglašena sigurnom zonom Ujedinjenih nacija, naglasivši da su time stalne članice Vijeća sigurnosti načinile korak kojim bi pokazale da nešto rade kako bi „zaštitile“ stanovnike ove enklave, a pritom su nastojale izbjeći mnogo konkretnije akcije poput ukidanja embarga na uvoz naoružanja ili vojne intervencije. S ciljem da procijeni situaciju na terenu i sačini izvještaj o tome, krajem aprila 1993. Bosnu i Hercegovinu posjetila je Misija članova Vijeća sigurnosti. U Izvještaju Misije naglašeno je da je grad prenaseljen, bez pitke vode, struje, medicinske pomoći, da ljudi spavaju na ulicama, koje ujedno služe i kao toilet, te da se u Srebrenici upravo dešava “usporeni proces genocida”. Autorica je pojasnila razliku između bliske zračne podrške i konkretnih zračnih udara. U tom smislu istaknula je da su prijetnje bombardiranjem položaja VRS-a zapravo samo bile „papirnati tigar“, te da je najviše vojno i političko rukovodstvo SRJ/RS bilo svjesno kako ne treba brinuti zbog ovih prijetnji bez pokrića. Nekoliko sati nakon što je Mladić umarširao u Srebrenicu i naredio podređenim vojnicima da idu u pravcu Potočara, Akashi je poslao izvještaj Kofiju Annanu, tada načelniku UN-a za mirovne operacije u New Yorku, s informacijom da su akcije NATO-a obustavljene zbog, kako je naveo, „loše vidljivosti koju je izazvao dim“. Na kraju je Karović‒Babić zaključila da je nejasan i nedorečen mandat UNPROFOR-a u Bosni, kao i odabir lahke opcije kako bi se implementirale rezolucije o sigurnim zonama, prema kojima je u Bosnu trebao stići tek 7.600 pripadnika UNPROFOR-a, za razliku od potrebnih 32.000, rezultirale su „usporenim genocidom“ koji je činjen tokom 1992‒1995, a svoj vrhunac dostigao je u Srebrenici jula 1995. godine.

Dr. sc. Meldijana Arnaut Haseljić, naučna saradnica, govorila je o aktima izvršenja genocida. Tema pod naslovom Zatočenja, egzekucije i masovne grobnice Bošnjaka - žrtava genocida u Srebrenici sadržavala je značajne segmente iz hronologije događanja u razdoblju od 6. do 19. jula 1995. godine. Sažeto su opisane situacije od izdavanja Direktive broj 7, zatim Direktive broj 7.1, do same realizacije operacije “Krivaja 95” i upotrebe vojnih i policijskih struktura angažiranih u izvršenju genocida. Prikazan je slijed događaja kojima je bilo izloženo stanovništvo sakupljeno u Potočarima, i to nekoliko hiljada civila koji su uspjeli ući u samu bazu UN-a, i drugi smješteni po poljima i obližnjim fabrikama. Spomenuti su neki od zločina izvršenih u samoj bazi UN-a, te razdvajanje muškaraca od porodica (žena, djece i staraca), sa čime je zapravo i otpočelo izvršenje genocida. Zatim je opisano formiranje Kolone i hronologija događanja u proboju kroz neprijateljske borbene linije. Pojašnjeni su načini na koje su ljudi u koloni masovno ubijani i zarobljavani. Vojska RS koristila je razne metode, uključujući i opremu Ujedinjenih nacija i Crvenog krsta, kako bi obmanula učesnike kolone, uz obećanje da će im štititi živote, zatim da će biti prebačeni u Tuzlu i da im se garantira bezbjednost. Prilikom zarobljavanja pripadnici VRS-a su neke od zarobljenih i na licu mjesta likvidirali. One koji nisu ubijeni na licu mjesta odvodili su na mjesta masovnog pogubljenja. Hiljade zarobljenih Bošnjaka zatočeni su i pogubljeni gotovo do posljednjeg čovjeka. Neke su ubijali pojedinačno, neke u manjim grupama, dok je većina njih pobijena u pažljivo isplaniranim masovnim pogubljenjima izvršenim između 13. i 19. jula 1995. Odmah poslije, a ponekad i tokom pogubljenja, stizala bi mehanizacija za prekopavanje zemlje i tijela su zatrpavana na mjestu pogubljenja ili na nekoj obližnjoj lokaciji. Dokazi pokazuju da je VRS nastojao pobiti sve vojno sposobne Bošnjake iz Srebrenice, bez obzira na to da li su bili civili ili vojnici. Ukupan broj pogubljenih kreće se preko 8.000, većinom muškaraca. Većina tijela ili dijelova posmrtnih ostataka pronađena je u masovnim grobnicama. Masovne grobnice žrtava genocida sigurne zone UN-a Srebrenica, jula 1995, očigledan su dokaz postojanja namjere potpunog uništenja bošnjačke etničke zajednice, te planiranog, precizno razrađenog i organiziranog sistema zločina koji je rezultirao genocidom – najtežim oblikom zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Njihovo postojanje potvrda je prikrivanja i uništavanja tragova zločina. Pobivši sve vojno sposobne muškarce efektivno je uništena zajednica Bošnjaka u Srebrenici i tako eliminirana svaka mogućnost da se ona ikada na toj teritoriji obnovi. 

Prva kolektivna dženaza u Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari obavljena je 2003. godine. U tri faze ukopano je gotovo hiljadu žrtava, tačnije 969. Do danas je u mezarju Memorijalnog centra ukopano 6.575 žrtava, a 235 žrtava genocida ukopano je izvan Potočara u lokalnim mezarjima, prema željama njihovih porodica.

Share: