Izlaganje dr. sc. Amira Klike povodom 26. godina od zločina u Ahmićima

Dr. sc. Amir Kliko, v. d. direktora Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu

Zločini, koje je izvršio HVO u Ahmićima i drugim vitežanskim selima i naseljima 16. aprila i u danima poslije, nisu slučajni niti počinjeni od nekontroliranih jedinica koje nisu priznavale komandu Tihomira Blaškića i Darija Kordića. Ti zločini nisu neplanirana posljedica borbenih djelovanja, a žrtve nisu njihova kolateralna šteta. Naprotiv, pomno su isplanirani od strane Blaškića, Kordića i njihovih najbližih saradnika. Ahmići nikako nisu „slučaj“ nego dobro osmišljen plan. To dokazuje i činjenica da Blaškić nije htio izdati pismenu naredbu za napad iako su to od njega zahtijevali predstavnici vlade HVO Vitez. Nije želio ostaviti nikakav pisani trag jer je odlično znao šta će se desiti.

Za izvršenje zločina, doveo je u rejon Viteza i specijalne jedinice HVO-a sa drugih općina, a koje su već ranije „omirisale krv“ u oružanim sukobima sa ARBiH. Tako su 14. aprila stigli Džokeri, specijalna jedinica HVO-a iz Busovače pod komandom Ante Sliškovića. Sa lokalnim jedinicama odmah su blokirali grad i narednog dana počeli hapsiti bošnjačke muškarce starije od 14 godina. Sutradan je iz zatvora HVO-a u Kaoniku, kojim je upravljao Zlatko Aleksovski, pušten na slobodu Miroslav Bralo zvani Cicko. On je u januaru 1993. na posebno svirep način u Nadiocima, selu blizu Ahmića, ubio Salkić Esada u njegovoj kući. Stavio je eksploziv na Salkićevo tijelo i uništio ga. U Ahmićima je 16. aprila ubio desetine Bošnjaka. Zbog ubijanja je i pušten na slobodu što zorno pokazuje planiranost izvršenja pokolja Bošnjaka u tom selu.

Referent Službe informativne sigurnosti brigade Nikola Šubić Zrinski iz Busovače procjenjivao je u svom izvještaju Blaškiću 14. aprila da bi ARBiH mogla izvesti napad na Busovaču novim pravcima radi teške konfiguracije terena preko kojih je ranije napadala. Ova procjena bitna je zbog utvrđivanja značaja Ahmića za HVO i razumijevanje žestine i brutalnosti njegovog napada na to selo. HVO je prepoznao važnost Ahmića, Donje i Gornje Rovne, Pezića, Vranjske i Kruščice za ono što je planirao izvesti u srednjoj Bosni. Glavninu snaga koncentrirao je do 15. aprila prema tim selima, a Služba informativne sigurnosti brigade Nikola Šubić Zrinski otkriva zbog čega. Ta služba procijenila je da ARBiH namjerava pokrenuti veće snage pravcem: Zenica – Vražale – Dobriljeno – Vrhovine – Ahmići – Donja Rovna – Vranjska sa ciljem odsjecanja Busovače od Viteza koje bi nastalo nakon fizičkog spoja ARBiH iz pravca Ahmića sa svojim snagama koje su se od januara nalazile odsječene u širem rejonu Kruščice. Događaji koji su uslijedili nakon 16. aprila pokazali su da ARBiH nije imala nikakvih sličnih namjera.

U informaciji datoj Službi informativne sigurnosti HR HB 8. februara 1994. predsjednik vlade HVO Vitez, Ivan Šantić, i predstojnik ureda za informiranje iste vlade, Pero Skopljak, objasnili su ko je i zbog čega počeo sukob na području Viteza 16. aprila 1993. godine. Prema njihovim svjedočenjima, 15. aprila 1993. održan je prošireni sastanak komande operativne zone Srednja Bosna kojeg su vodili Kordić i Blaškić. Tom prilikom donesena je odluka da se sljedeći dan otpočne sa „napadom na muslimane.“ Kada su saznali za planirani napad, Šantić i Skopljak su otišli do Kordića da ga zamole da se napad odloži za jedan dan kako bi se izvršile kvalitetne pripreme za tako opširnu akciju. Odbio je. Napad je, prema Šantićevim i Skopljakovim riječima, počeo po planu, ali situacija zatečena na terenu „pobila je“, kako su izjavili njih dvojica, „Kordićeve tvrdnje da su muslimani bili spremni za napad na HVO.“ Oni dalje kažu: „u Ahmićima su muslimani nađeni u pidžamana…Ubrzo se planirani napad, koji je imao za namjeru ostvariti totalnu pobjedu HVO-a, počeo odvijati neželjenim tokom. Produkt toga je prerastanje dotašanjih sukoba sa muslimanima u pravi rat...“

Vlada HVO Vitez održala je, nakon Šantićevog i Skopljakovog razgovora sa Blaškićem i Kordićem, vanrednu sjednicu u 22,00 sati. Naredila je svim predstojnicima da u toku noći izvrše pripreme u duhu Blaškićeve naredbe za napad koju je tražila napismeno jer ju je dobila usmeno. Iako su svi predstojnici vlade prihvatili da izvrše zadatke koje su dobili od Kordića i Blaškića, jednoglasno su zaključili da će naredba izazvati katastrofalne posljedice. U zaključku, koji su svi potpisali, kažu: „...I pored toga što svi predstojnici VLADE prihvataju da izvrše svoje zadatke, jednoglasno je zaključeno da će prema političkoj procjeni u Vitezu navedena ZAPOVJED, bez obzira na krajnji ishod, dovesti do katastrofalnih posljedica po općinu Vitez. Jednoglasan stav VLADE je da bi u ovom momentu bilo bolje primjeniti druge metode (blokade, ultimatume, diverzije, aktiviranje međunarodnih institucija)...“ Sastanku su prisustvovali Ivan Šantić, predsjednik vlade, i predstojnici Vlado Alilović, Željko Topalović, Franjo Alilović, Stipo Križanac, Blaž Kesić, Marijan Skopljak, Pero Skopljak, Josip Marić, Marko Knezović, Bruno Buzuk i Dragan Radoš.

Iz zaključka ove sjednice jasno je da su svi učesnici bili svjesni posljedica koje će izazvati provođenje naredbe za napad na ARBiH. Vjerovatno su radi vlastite pravne zaštite od odgovornosti prema očekivanim posljedicama, tražili napismeno naredbu što su, također iz istih razloga, Kordić i Blaškić izbjegavali. Međutim, bez obzira na rezerve prema naredbi zbog očekivanih i sigurnih posljedica, niko nije ponudio ostavku na funkciju i svi su prihvatili dobijene zadaće i sa njima svu krv pobijenih vitežanskih Bošnjaka sljedeće jutro i nekoliko narednih dana.

Dario Kordić, zaprijetio je javno, 1. februara 1993. godine, preko studija Vitez, Televizije HZ HB, srednjobosanskim Bošnjacima da će nestati. Ta prijetnja po sadržaju je gotovo identična, a po poruci ista, kao čuvena Karadžićeva na zasjedanju bosanskohercegovačke skupštine sredinom oktobra 1991. godine. Kordić je 1. februara zaprijetio Bošnjacima slijedećim riječima: „Nemojte se igrati s time! Budete li išli na neku od drugih općina, može se desiti ne samo da ne bude države BiH, nego da ne bude ni muslimanskog naroda.“

U noći, 15. aprila, čvrsto je odlučio dokazati naredno jutro da 1. februara nije “pucao u prazno”. Sutradan je cijelo bošnjačko selo uništeno, zajedno sa stanovništvom, a ni većina ostalih nisu prošla bez krvavih posljedica.
Od sredine do kraja aprila 1993. godine HVO izvršio i brojne druge pojedinačne i masovne zločine u drugim vitežanskim selima i naseljima, ali i na području nekih drugih srednjobosanskih općina. Na primjer, u kiseljačkom selu Rotilj 18. aprila ubio je sedam Bošnjaka od čega jednog dječaka, izbjeglicu iz Kralupa kod Visokog, i dvije žene. Jedna od ove dvije ubijene žene premlaćena je do te mjere da su joj polomljene neke kosti, zatim je zlostavljana nožem, silovana i zaklana. U kiseljačkom selu Svinjarevo 18. i 19. aprila ubijeno je 9-11 Bošnjaka. Sedam leševa je spaljeno. U kiseljačkom selu Višnjica ubijeno je sedam Bošnjaka. Jedan od ubijenih, Topalović Mešan, bio je nepokretna osoba. U krevetu ga je, pred amidžom Safetom, starcem, zaklao pripadnik HVO-a. Safet je poznavao ubicu. U kiseljačkom selu Gomionica ubijena su četiri Bošnjaka. U gradu Kiseljaku su 26. aprila pripadnici VP HVO-a iz Travnika ubili starca Topalović Ahmeta, nepokretnog Topalović Sabriju i šesnaestogodišnjeg dječaka Adila iz iste porodice. Istog dana u Busovači je Andrijašević Ivica ubio i zapalio Kermo Alagu, Kermo Nevzudina i Pezer Smaju. Ubica je kasnije zarobljen i zatvoren u KPD Zenica. Priznao je svoje zločine i posvjedočio da su krajem aprila pripadnici interventnog voda, koji je inače bio pod komandom Ćosić Mirka, mučili i sa mosta u Kaoniku bacili Osmančević Abdulaha, Osmančević Ćamila i Osmančević Šabana. Za sve spomenute žrtve poznate su nam njihove ubice. Osim klanja i ubijanja po bošnjačkim selima i naseljima, HVO je tukao i artiljerijom po selima i gradovima pod kontrolom ARBiH. Od posljedica tog artiljerijskog djelovanja ginuli su civili. Najpoznatiji slučaj granatiranja Zenice desio se 19. aprila kada je poginulo 15, a ranjeno pedeset Zeničana. To nije posljednje aprilsko granatiranje Zenice od strane HVO-a sa smrtnim posljedicama niti je HVO tukao Zenicu samo u aprilu. Nastavio je to i kasnije. Za slučaj cisterne eksploziva u Starom Vitezu i šest ubijenih Bošnjaka zna cijeli svijet.

Iako je zločin u Ahmićima po broju žrtava najmasovniji, 116 ubijenih, broj ukupno ubijenih Bošnjaka u srednjoj Bosni od strane HVO-a od sredine do kraja aprila 1993. godine gotovo je dvostruko veći.

Share: